Nevena Lenđel: Pokazatelji govore da smo sve deblja nacija, a skok u vis traži tanašne, vretenaste sportaše

Nevena Lenđel, nekadašnja državna prvakinja i rekorderka u skoku u vis i brončana sa Svjetskog juniorskog prvenstva u atletici, pravi je primjer kako nakon sportske karijere uspješno zakoračiti u nove životne izazove. 

Nekad velika suparnica Blanke Vlašić u njezinim atletskim počecima, danas radi kao pedagog u Ekonomskoj školi u Puli, ali i dalje ima neraskidive veze sa sportom. 

- Završila sam u Filozofski fakultet u Rijeci, smjer pedagogija i informatika i potom otišla u Dallas, gdje sam magistrirala. Po povratku iz SAD-a zaposlila sam se u osnovnoj školi gdje sam radila 13 godina kao stručni suradnik pedagog. Sada sam već gotovo osam godina u srednjoj Ekonomskoj školi. Radim još i kao atletska sutkinja i trenerica. Završila sam program osposobljavanja za voditelja atletike za mlađe skupine. Aktivna sam u AK Vodnjan, do sada sam tamo trenirala mlađe skupine, u školi atletike - kaže Nevena Lenđel.

Nevena se uspješno s karijere sportašice uključila u „civilni“ život, završila je fakultet, radi posao za koji se školovala, tu je i obitelj… Zanimalo nas je što bi poručila mladim sportašicama koje tek započinju svoje karijere, kako i nakon sporta pronaći sebe, svoju sreću, zadovoljstvo i nove izazove u životu?

- Za moj put su najzaslužniji moji roditelji koji su bili radnička klasa. Oni su mi ukazivali na vrijednosti sporta i kako tu treba iskoristiti sve što se može, ali mi i govorili kako život postoji i nakon sporta. Treba raditi na sebi, biti na dva kolosijeka, misliti na svoje obrazovanje, na fakultet. Sport to može pomoći da budeš bolji u svim dijelovima života, ali sport nije početak i završetak svega. Moraš imati uvijek plan B s obzirom na rizik od ozljeda. Moji roditelji su me stalno osvješćivali i govorili mi 'škola je važna'. Ako bih ja poletjela, vraćali su me na pravi kolosijek.

Nevena Lenđel bila je visašica koju je svojedobno pokušala dostići četiri godine mlađa Blanka Vlašić.  

- Spominje to u svojoj knjizi, čak da sam imala važnu ulogu dok je ona tek ulazila u svijet atletike. Naši su se sportski putevi dodirivali, najviše na Blankinom početku.

Vrlo je zanimljiva priča kako je Lenđel bila nesuđena hrvatska olimpijka sada već davne 2000. godine. Trebala je ići u Sydney, ali na kraju nije bilo ništa od tog nastupa. Na kraju je u Australiju otputovala Vlašić.

- Da, bila sam siguran putnik za Olimpijske igre u Sydneyu, imala sam B normu. Blanka je bila djevojčica s nepunih 17 godina koja sezonu prije nije imala nikakvu preskočenu visinu. Bilo je sigurno da ja idem na Igre, Blanka nije bila ni blizu tog rezultata. Međutim, u posljednji tren je ona ostvarila A normu. Ja sam se u tom trenutku već uvelike spremala za OI, poslala sve podatke, imala akreditaciju, sve je već bilo spremno. Kad je Blanka to preskočila, mislim da je bilo 192 cm, na brzinu smo zaustavili treninge, ali kako sam radila u teretani, skočnost mi je bila nikakva. Pokušali smo uhvatiti A normu, ali nije bilo šanse. Blanka je otišla u Sydney, imala je tamo zapažen nastup. Iskreno, sve je to ostalo iza mene, pripada u neki prošli život.

Karijera profesionalne sportašice daleko je od Nevene...  

- Čak mi je čudno kad me ljudi pitaju o atletici, ali istina, jako me taj sport obilježio. Doduše, sad se ne mogu sjetiti koliko sam puta bila prvakinja Hrvatske. Zato tata čuva sve isječke iz novina. Jedini državni rekord koji mi je ostao, koji mi Blanka nije skinula je 175 cm za kadetkinje i sad je prije par godina to nadmašila Jana Koščak, koja je sad i svjetska juniorska prvakinja u sedmoboju. Ostao mi je samo, onako iz zafrkancije, rekord u veteranskoj kategoriji.

Bez obzira što je zbog Blankinog skoka ostala bez nastupa na Olimpijskim igrama, Lenđel to svojoj tadašnjoj suparnici nije nimalo zamjerila.  

- Sve je bilo legitimno, nema tu nikakve prevare. U ekipnim sportovima su tu uvijek neke nijanse, treneri, suigrači, sudac, ali ovdje je sve jasno. U atletici imaš štopericu, imaš metar. Nije bilo nikakvog zamjeranja. Blanka i ja smo kasnije bile i cimerice na nekim nastupima. Među nama nije nikad nije bilo, kako se kaže 'zle krvi'. Tih četiri godine je ipak velika razlika među nama, ja sam polako završavala, ona je samo rasla i rasla u karijeri. Treba reći da se sportašica kao što je Blanka Vlašić ne rađa često. Svijet će dugo čekati na još jednu Blanku.

Svijet skoka u vis nema više Blanku, ali ima Jaroslavu Mahučih, Ukrajinku koja je za centimetar popravila 37 godina star svjetski rekord Stefke Kostadinove. Olimpijska pobjednica iz Pariza, 22-godišnja Mahučih, ove je godine preskočila 210 cm. Bugarska visašica je na listi rezultata druga s 209 cm, dok je Blanka prije 15 godina na Hanžekovićevom memorijalu preskočila 208 cm, što je treći rezultat svih vremena. 

- Blanka je stalno bila blizu, kako bi mi visaši rekli 'lizala' je letvicu. Zanimljivo, muški rekord još stoji od vremena Sotomayora. Stariji sportaši govore da su nekad bila druga vremena što se tiče farmakologije, da su to neuhvatljivi rezultati, ali pokazalo se da ti rekordi ipak nisu nedostižni. Pogledajte samo što radi Mondo Duplantis u skoku s motkom.

Bez obzira na Blankine svjetske uspjehe, u Hrvatskoj skok u vis baš i nije popularan, treneri teško pronalaze talentiranu djecu za tu atletsku disciplinu. 

- Iskreno, skok u vis baš nije i dostupan. Na stadionu u Puli strunjače su pod ključem, stalke treba dovući. Puno je lakše s trkačkim disciplinama, staza je tu, spremna. Nema posebnih uvjeta. S druge strane, vis traži specifično trenersko znanje. Nadalje, ne sviđa mi se da se sve ranije razvija specijalizacija kod djece. Nekad si prošao skoro sve discipline, ja sam trčala 600 metara, štafetu 4x400 m, 4x100 m. Sad mi se čini da djeca dosta kalkuliraju, biraju disciplinu, navodi Lenđel i ističe jedan širi problem koji se uvukao u sport pa tako i u atletiku:

- Pokazatelji govore da smo sve deblja nacija, a skok u vis traži tanašne, vretenaste sportaše, uske kukove… Tako da je i tu sve manji izbor. Djeca su danas uglavnom debeljuškasta.

Uz to, od rane dobi već imaju „privatnog trenera“, što je nekad bilo nezamislivo. 

- Ja sam više stara škola i meni su takvi pojmovi nepoznati. Danas djeca već sa šest, sedam godina imaju svoje trenere, idu na privatne treninge. Mi smo svi trenirali zajedno, odlazili i vraćali se s treninga zajedno, zafrkavali se. Iskreno, trenirali smo i zbog druženja, zajedništva, prijateljstva, prisjetila se Nevena Lenđel svojih atletskih početaka na Uljanikovom stadionu na Verudi. 

- Počela sam kod Nebojše Mitrovića u atletskoj školi. Zatim me kratko trenirao Edo Orel pa Andrej Lapajne koji me i odveo u skok u vis, najzaslužniji je za moj izbor, tad sam se zaljubila u tu disciplinu. Mario Capar još je to popravio, da moje treniranje još više sliči na skok u vis. Poslije je došla Danijela Štifanić Fioranti s trenerom Petrom Koricom. Svima sam zahvalna.

Kakvi su danas uvjeti za atletiku u Puli?

- Teško je uspoređivati nekad i sad. Nekad je bilo puno djece i išli smo na treninge zbog društva. Djeca su sad ostavljena na sportskim aktivnostima, ne samo u atletici, kako bi roditelji dobili vrijeme za sebe, za svoju rekreaciju ili jednostavno imaju neke ideje gdje žele da njihovo dijete završi. Što se tiče uvjeta na stadionu u Puli, stavljena je nova staza koja je kvalitetna i mogu se organizirati veća natjecanja. Atletski savez Istre vodi brigu da klubovi budu podjednako namireni. Koliko god atletika izgleda kao jednostavan sport, puno je tu rekvizita - strunjače, letvice, prepone, zaštite kod bacanja, skupo je održavanje.

Osim djece koja će trenirati atletiku, danas je teško pronaći i osobe koje žele biti atletski suci.  

- Mogu to reći iz osobnog kuta, postala sam atletska sutkinja zato što sam bila prvo atletičarka pa smo uvijek pomagali na stadionu, motali se naokolo. Onaj tko je zaljubljenik u atletiku može lakše postati atletski sudac. No, s druge strane atletika je složen sport, svaka disciplina ima puno pravila i teško je biti univerzalni atletski sudac. Nema puno djece u atletici i ako je netko primjerice, došao iz nogometa, teško će pohvatati sve detalje za bacanje kugle, kladiva, diska, skoka u vis, u dalj… Zbilja je to složeno, komplicirano.

Nevenin 15-godišnji sin je košarkaš, s njegovom visinom od dva metra to je logičan izbor, iako bi mama više voljela da je odabrao neki individualni sport. 

- On sebe vidi samo u košarci, jedino ga to zanima. No, u pojedinačnom sportu si ti sam sebi kriv, a ovdje uvijek postoje razni izgovori poput 'nije mi dodao loptu', 'trener me nije stavio u igru', 'čuvao me igrač puno veći od mene', 'igrali smo s manjima od sebe pa se nisam htio gurati'… Samo isprike slušam. Više sam za individualni sport, tu smo ja, letvica i strunjača - zaključuje Nevena Lenđel.