Nenad Šoštarić: Hrvatskim sportskim čudima nema kraja, ona se ponavljaju iz dana u dan

Ako se pitate što trenutačno radi Nenad Šoštarić, najkraći odgovor bi bio - ima posla preko glave. Naime, trener koji je s reprezentacijom osvojio senzacionalnu broncu na Europskom prvenstvu rukometašica 2020. godine, a s Lokomotivom dva naslova prvakinja Hrvatske je, čini se, aktivniji nego ikad.

Naime, Šoštarić je trenutno izbornik hrvatske mlađejuniorske reprezentacije, predavač Svjetske rukometne federacije i academic master coach Europske rukometne federacije, voditelj Škole rukometa u RK Zagreb, predavač na Sportskom učilištu, mentor trenerima u Hrvatskoj i izvan granica Hrvatske, a odnedavno i član stručnog trenerskog savjeta HOO-ova Centra za istraživanja i razvoj vrhunske sportske pripreme. Iako…

- Čekam pravu priliku jer bih želio još dvije ili tri godine raditi kao trener i prenositi drugima svoje iskustvo. Gdje će i kada to biti ne znam, jer ljudi planiraju, a bogovi se smiju. Želja mi je raditi ili u klubu ili u reprezentaciji koja želi nešto postići, koja nije zadovoljna osrednjošću i gdje igrači žele raditi. Tražim osnovne uvjete za rad i ambicioznost čitave organizacije da se to što postoji podigne na višu razinu. Kad se takva neka priča pojavi, bit ću sretan da tamo radim - otkriva Šoštarić.

Tijekom Svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj pisao je i novinske komentare. Uoči SP-a je, tako, napisao „Imamo kvalitetan kadar, ali ne možemo reći da imamo vrhunsku ekipu. Nismo na svakom mjestu pokriveni savršeno. Međutim, rukomet je kolektivni sport i tu odlučuje ekipa. Možemo napraviti puno.“ I pogodio.

- Istina, ulaskom u finale napravili smo puno više od tih mojih očekivanja. Prvobitno očekivanje je bilo da dođemo do četvrtfinala i da se vratimo u prvih osam na svijetu, a napravili smo dva koraka dalje što je fantastičan rezultat, posebice za daljnji razvoj našeg rukometa. A ovo što sam rekao je moja filozofija čitavo vrijeme – u rukometu nikad ne može pobijediti pojedinac, nego reprezentacija. Kod nas su iz utakmice u utakmicu iskakali neki drugi igrači, ali je to prije svega bio timski rad, a tim izbacuje pojedinca. I ovdje se pokazalo da je to tako u ekipnim sportovima. 

Kao trofejni trener nije propustio pohvaliti trenera, odnosno izbornika hrvatske rukometne reprezentacije Dagura Sigurdssona. 

- On je na Olimpijskim igrama u Parizu imao neku svoju ideju, ali vidio je da ta ideja ne prolazi i nije imao problema s time da kaže „Pogriješio sam“ i tu ideju popravi. Priznao je da taj sustav nije bio dobar i krenuo drugim putem. Nije više svakih 15 minuta mijenjao igrače, nego su ušli oni koji najbolje igraju. I druga stvar, zbog koje mu skidam kapu, je socijalna i emocionalna inteligencija koja mnogim trenerima nedostaje. To je pokazao kada je Duvnjaka stavio na klupu jer je shvatio da je on lider i uvodio ga da igra 's pola noge' s čovjekom više gdje je on rješavao tisuću situacija.

Hrvatski rukometaši su se srebrom vratili na svjetski vrh, a Šoštarić vjeruje da bi se tamo mogli i zadržati.

- Potencijal postoji. S obzirom na ekipu koja je bila na Svjetskom prvenstvu mi gubimo Duvnjaka, Karačića i Pešića. A ovi ostali dečki koji su bili tamo stekli su nemjerljivo iskustvo i postali su svjesni da znaju i da mogu. Osnova svega u životu i sportu je konstanta i sada je na nama da podignemo sve parametre: organizacijske, igračke, kao i one u odgajanju mlađih dobnih kategorija. Naravno, susrećemo se s problemima koje svi znamo. Infrastruktura je osnovni problem i ona je tragikomična, pogotovo u gradu Zagrebu. Igrači se stvaraju prije svega u klubovima, dok se u reprezentaciji stvaraju zvijezde, odnosno reprezentacija iznjedri te zvijezde. Hrvatski rukometni savez dosta radi isto ono što i Hrvatski nogometni savez, radi na skautiranju našim mladih igrača koji su vani, i dosta njih želi igrati za Hrvatsku. Ali najvažniji je, ponavljam, rad u domaćim klubovima i „proizvodnja“ igrača.

Puno se tijekom Svjetskog prvenstva govorilo i pisalo o slaboj gledanosti utakmica u kojima nije bilo Hrvatske. Čak je i Šoštarić u jednom trenutku napisao „Mi nemamo sportsku kulturu“, iako on nema nikakvih dvojbi oko toga vole li Hrvati rukomet.

- Mi volimo rukomet i mi volimo rukometnu reprezentaciji. U Zagrebu je i gledanost Lige prvaka dobra ako su rezultati dobri. Volimo pobjednike i to je činjenica, i u rukometu i u svim drugim sportovima. Činjenica je i da nitko neće platiti XY eura da bi gledao Zelenortske Otoke kako igraju protiv Kube. To bi tako bilo i negdje drugdje. Kad govorim o nedostatku sportske kulture onda mislim prije svega na to da mi imamo kulturu ispijanja kave, ali nemamo kulturu bavljenja sportom. Svi mi, i stariji i mlađi. Vi ćete, primjerice, vidjeti da u Oslu za vikend nema nikoga u gradu jer oni onda ili trče po šumi ili skijaju. Ali to je nešto što se razvija od rođenja i što mi moramo usađivati mlađim generacijama koliko je to moguće. Bitno je zato da su djeca i na ovom prvenstvu vidjela svoje idole jer idoli su ti koji te vuku da se počneš baviti sportom, umjetnošću ili bilo čime trećim. 

Vezano uz navedeno, Šoštarić ističe još jednu pojavu...

- Mene muči to što smo mi kao ljudi jako kritizerski nastrojeni. Jer ako šest puta nešto bude dobro, a jednom loše, mi ćemo isticati ono loše. Moramo više gurati pozitivu. Život je pun uspona i padova, pa treba pomoći onda kada je teško. Primjerice, teško da bi se Hrvatska vratila nakon 0:5 protiv Slovenije ili s -4 protiv Mađarske da nije bilo te podrške i emocije s tribina. To je nešto što nam stalno treba. Gledam preko vikenda utakmicu danske lige i naše lige i vidim dvije po kvaliteti, tehnici i taktici jednake utakmice. No, tamo je bolja organizacija, tamo su 'cheerleadersice', vatra, veliki semafori i sve ono što mi radimo u Ligi prvaka. Drugi dan čitam komentare na webu. Na našim stranicama su komentari „ovi nemaju pojma“, „ispada im lopta“, „kakav je to rukomet?“, a na nekoj danskoj web stranici piše „u 23. minuti vidjeli smo savršeno dodavanje“ i slično. Hajdemo i mi potencirati ono lijepo, a ružno nastojati popraviti.

Podsjetili smo Šoštarića na još jedan njegov komentar. „Mi nemamo sustav. Nama sport počiva na tri stvari: talentiranoj djeci, roditeljima koji su spremni maksimalno pomoći svojoj djeci i ludim trenerima koji često rade i badava“, napisao je nakon SP-a. 

- Nemamo sustav u kojem ćemo imati osigurane sve faktore i sve elemente koji su nam neophodni. Kako možemo govoriti u sustavu kada u ovom trenutku svi rukometni klubovi u Zagrebu imaju jednu i pol dvoranu za trening? Kako možemo govoriti o sustavu u kojem, s obzirom da je Dom sportova u rekonstrukciji, mi imamo situaciju da nam prvoligaški klubovi treniraju u 11 sati navečer, da nam djeca treniraju od 10 do pola 12 navečer? Tu govorimo i o djeci od 10, 11 godina. Kako govoriti o sustavu u situaciji kada ravnatelj iz škole izbaci klub koji je u godinu dana okupio 28 djece i otvorio školu rukometa i u njihov termin ubaci rekreativce? Osim toga, svima nama u sportu će biti puno bolje kada ćemo si moći dozvoliti da djeca ne plaćaju članarinu. U klubovima koji su udruge građana djeci treba omogući besplatno treniranje. Mi kroz klubove već sada omogućavamo da juniori i druga ekipa ne plaćaju članarinu, no ostali plaćaju. Neplaćanjem članarine omogućili bismo svoj talentiranoj djeci da se bave sportom jer danas, nažalost, imamo puno slučajeva da se dijete slabijeg imovinskog statusa ne može baviti sportom.  

S pozicije trenera i izbornika rukometaša Šoštarić i dalje vrlo pažljivo prati i naš ženski rukomet. Hoćemo li se u doglednoj budućnosti opet boriti za europsku medalju kao u njegovo vrijeme?

- Dobar posao je napravljen u Podravci koja sportsko dioničko društvo kojem je vlasnik grad Koprivnica, čiji je sponzor Podravka, pa klub ima jako dobru financijsku situaciju, čak i u europskim okvirima. Oni su okupili većinu naših najboljih igračica, što je zapravo bila moja ideja, i rezultati pokazuju da je tamo sve dobro napravljeno. No, reprezentacija je sasvim druga priča. Mladih ima, razvijaju se, no hoćemo li u jednom trenutku opet doći do razine na kojoj smo nekad igrali, to sam bog zna. Treba u našim klubovima stvarati igračice i te igračice trebaju ići, ako ne u Podravku koja je vrh hrvatskog rukometa i igra Ligu prvakinja, a onda u neke kvalitetnije lige poput mađarske, rumunjske, francuske ili one skandinavske. Znači u lige gdje će kroz puno jakih utakmica stjecati iskustva da bi ponovno pomogle reprezentaciji. Jer reprezentacija nije sustav 11 ili 16 najboljih. Reprezentacija je u mojoj filozofiji sustav 16 onih koji igraju najbolje zajedno. Ja živim za to da netko preskoči moje rezultate jer treće mjesto u Europi je izuzetno velik uspjeh. I onda kad čujem „da, ali što je bilo poslije toga?“, ja imam vrlo jednostavan odgovor: Francuska u jednoj fazi osam godina nije osvojila medalju, a Mađarska 14 godina nije igrala u polufinalu europskog prvenstva. Nije veliki rezultat nešto što je lako postići, to je nešto što je proizvod dosljednog rada i 'proizvodnje'. 

A 1. HRL za žene je, pak, trenutačno…

- To je trenutačno varijanta 'Podravka i svi ostali', što je u ovoj situaciji i normalno. Druga po rezultatima i svemu ostalome je i dalje Lokomotiva koja dobro radi s mladima i koja je krenula u izgradnju nove generacije, pa u prvoj ekipi već igraju cure 2006. godište. Ponovno se digla Koka, Dalmatinka je već 2, 3 godine konstantna, tu je i Split 2010. Bitno je da nam ne bude smisao samo igranje između sebe, nego da probamo biti što bolji da bismo imali igračice koje će igrati za reprezentaciju. Liga je dosta izjednačena, utakmice su dosta izjednačene i često klubovi koji su 'autsajderi' pobjeđuju. S druge strane imamo veliku fluktuaciju igračica što ne bi bilo loše kad bi se odlazilo zato da se postane bolji jer se u novoj sredini bolje radi, a ne zbog toga što ćeš tamo dobiti 50 eura više. Htio bih da motiv prelaska mladih igračica iz kluba u klub ne budu samo financije nego to da se u tom novom klubu postane bolja igračica. Pa će onda jednog dana sve to naplatiti. 

U spomenutom stručnom trenerskom savjetu CIRSP-a su uz Šoštarića još i Nikola Bralić, Zlatko Dalić, Neven Cegnar, Jozo Jakelić, Mladen Katalinić, Igor Kriajimskii, Ratko Rudić, Neven Spahija, Edis Elkasević, Veljko Laura, Vladimir Preradović i Siniša Vitez. Kad vidite sva ta imena…

- Prije svega, velika je čast biti u društvu svih tih ljudi koji su tamo i taj krug se neprestano širi. Svatko od nas ima svoje iskustvo i svoja znanja kako pomoći sportu. Naša uloga može biti savjetodavna, ali i edukativna. Mi smo usmjereni na ono što su treneri usmjereni čitav život, a treneri su čitav život vizionari. Primjerice, Nikola Bralić već danas zna kako želi da izgleda četverac koji će eventualno jednom biti oformljen i kakvi zaveslaji veslača u njemu moraju biti. Ja znam kako bih želio da moja ekipa izgleda i na koji način da igra. Moje razmišljanje je da mi trebamo dati viziju budućnosti i razvitka ne samo jednog, nego svih sportova i tako pokušati usmjeriti tok hrvatskog sporta. Naravno, kasniju kroz suradnju s Hrvatskim olimpijskim odborom koji sve to omogućuje, a koji je oslonjen i na vladu RH, uspostaviti neke mehanizme koji su potrebni da bi se sve to ostvarilo i da se sport razvija u pravcu u kojem mi to želimo.  

Za hrvatski sport često znamo reći da je čudo. Šoštarić se ne boji da bi tom čudu, kao i svima ostalima, jednom mogao doći kraj.

- To se očito ne događa jer mi ta čuda ponavljamo iz dana u dan. U jednom trenutku imamo Janicu i Ivicu Kostelića, pa se onda nešto kasnije pojavi Filip Zubčić, pa onda i Zrinka Ljutić koja s 20 godina uzdrma skijaški svijet. Pa onda imamo Gorana Ivaniševića, pa kasnije Ljubičića, pa Ančića, pa Čilića. Pa u atletici, tom bazičnom sportu, stalno imamo vrhunske rezultate, a sad već dolaze i novi s Janom Koščak i Rokom Farkašem i Marinom Bloudekom… Za zemlju s takvom infrastrukturom, to je stvarno čudo. Da ne govorim o kolektivnim sportovima. 

Ni sve uža baza iz koje se selektiraju hrvatske sportašice i sportaši za Šoštarića nije problem.

- Talentirane djece će uvijek biti, djece koja se žele baviti sportom će uvijek biti. Samo ih treba animirati i odviknuti od sjedenja. Neka oni rade na kompjutoru, neka budu vrhunski i u tome, ali neka se uz to bave i tjelesnom aktivnošću i tako izbjegnu pretilost, prisilne dijete i bolesti koje idu uz to. Sljedeća instanca su roditelji koji su spremni gurati djecu, voziti ih na treninge, plaćati opremu i sve ostalo. Treći element su treneri, dio njih, koji su zbilja 'luđaci' i nisu im problem ni vrijeme, ni uvjeti i koji će raditi jer to uistinu vole, i kad su plaćeni i kad nisu plaćeni. Svi mi moramo odgajati djecu da vole sport, a ne da im sport bude navika. Bitno je da ostanu u sportu, ako ne kao natjecatelji, onda kao suci, treneri ili oni koji svoju djecu vode na sport. Idemo svi zajedno stvoriti tu sportsku kulturu o kojoj stalno pričamo. 

A pritom ne treba bježati od pozitivnih primjera iz zemalja za koje smatramo da imaju tu sportsku kulturu.

- Uzeli smo, primjerice, od Amerike puno loših stvari, a nismo uzeli ono što je najbolje, a to je sveučilišni i školski sport. Mi smo nekad davno imali daleko bolje uređeni sustav školskog sporta. U rukometu smo, primjerice, imali glavnu, odnosno najjaču ligu koja se igrala na Trešnjevci svaku nedjelju, srednje škole su igrale takvu istu ligu iza današnjeg muzeja Mimara, a svaki dio grada je imao svoju regionalnu rukometnu ligu. Školska djeca su tako, igrala 10, 12 utakmica ili više tijekom godine, a pobjednik tog srednjoškolskog prvenstva je išao ne europsko prvenstvo. Bilo je slično i u košarci i u odbojci. A danas na školskom natjecanju odigraju četiri utakmice međusobno, peta je već finale i to je sve. Negdje smo se po putu izgubili i trebali bismo to opet pronaći. 

I još nešto je pritom vrlo važno... 

- Sve sportašice i sportaše moramo odgajati da budu dobre osobe koje će biti dobar primjer i uzor drugima. Mali postotak onih koji ulaze u sport bit će vrhunski sportaši, ali svi moraju postati vrhunski ljudi - zaključio je Nenad Šoštarić.