Martina Fileš: Muzej sportskih Zgoda morali smo zatvoriti zbog visoke cijene najma prostora

Karijera sportaša nakon sportske karijere danas je vrlo važno pitanje, a na primjeru Martine Fileš može se vidjeti u kojem sve smjeru ta karijera može otići i s kojim se problemima može susresti. Bivša hrvatska rekorderka u skoku s motkom je sa samo 28 godina u svoj životopis upisala nekoliko karijera. Točnije rečeno, počela ih je upisivati.

Martina je završila studij biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu i višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. S bratom Petrom, inače najboljim hrvatskim mačevaocem, otvorila je kafić u Dubravi, pokrenula je tvrtku za proizvodnju ekoloških proizvoda u poljoprivredi, a bila je i idejna začetnica Muzeja sportskih ZGoda.

*Čini se, međutim, da je sve to stigla ostvariti zato što je prerano prekinula atletsku karijeru.

- Ta se karijera, zapravo, ugasila uz fakultet. Tu sam prvi put osjetila da, zapravo, nikoga nije briga što si ti sportaš. Nisu mi dali da idem na pripreme kada sam bila na vrhuncu rezultata, nisu mi dali da dva tjedna odem negdje na pripreme i da treniram s malo jačim suparnicama, da na kraju krajeva i promijenim klimu jer svi ti moji rekordi nastali su još u Boćarskom domu. Dakle, nije bilo ni ove dvorane koju danas imamo. Na -5 stupnjeva i na betonskoj stazi nisam imala priliku pokazati najbolje što što sam mogla. I tu je negdje prekipjelo u meni, nitko me nije razumio i podržavao. Kako su mi se posložile neke poslovne prilike, rekla sam si da sve to više nema smisla, pojašnjava Martina Fileš. 

*Smisla je, priča Martina, imalo ipak puno toga što joj se događalo po okončanju sportske karijere. Primjerice, zašto biologija?

- To me nekako najviše zanima. A kako nisam bila baš najbolja učenica i nisam imala velike mogućnosti birati fakultet na koji ću ići, prve tri godine sam završila fitofarmaciju na Agronomskom fakultetu. I onda shvatila da me to uopće ne zanima i otišla na drugu stranu, u ekologiju. Tu sam se potpuno pronašla i naučila sve što me zanima. Čak imam objavljen i znanstveni rad u tom području na temu mikrobiološke razgradnje je biorazgradivih vrećica. U tom smo radu uspjeli na neki način potvrditi tezu da mikroorganizmi koje možemo naći u prirodi razgrađuju te biorazgradive vrećice. Ne raspadnu se, dakle, one same od sebe nego ih ti mikroorganizmi razgrade. Do kojih elemenata, to ne znamo. Jesu li to toksični elementi ili voda i kisik, dušik, ugljični dioksid…. 

*Izbor Kineziološkog fakulteta je, pak, nešto što ne treba posebno objašnjavati kada se bavite atletikom.

- To je krenulo dok sam još trenirala. Htjela sam što više sama naučiti i onda sam u sklopu toga stekla i neke ambicije da jednog dana budem trenerica i voljela bih raditi taj posao. A kada će to biti? Kada me pozovu. Nažalost, sustav je takav - a to su poslovi u Sportskom savezu Grada Zagreba - da se radna mjesta ne otvaraju tako često. Dok se netko ne umirovi nemaš priliku dokazati se. 

*Vrlo zanimljiv je Martinin odgovor na pitanje o njezinoj tvrtki za proizvodnju ekoloških proizvoda u poljoprivredi i što ona zapravo proizvodi.

- To je bio moj drugi poslovni pothvat. S talijanskom tvrtkom Silviagro sam surađivala na proizvodnji ekoloških proizvoda koji su me zaintrigirali na fakultetu. Ti proizvodi se zovu mikorize. Mikorize su, inače, simbiotski odnos između gljive, bakterije i biljke, gdje te gljive i bakterije poboljšavaju rast biljke, tako što žive u korijenu i hrane biljku nekim elementima koji su toj biljci nedostupni. I onda biljka bude puno veća, puno jača, puno otpornija na sušu ili bolesti pa su bolji i kvalitetniji plodovi te biljke. Tako smo uspjeli uspostaviti neku malu liniju proizvoda koji nisu još prepoznati na tržištu, iako mi se već četvrtu godinu zaredom vraćaju neki proizvođači i dosta OPG-ova, tako da mi je to potvrdilo djelotvornost te proizvodnje. 

*Ništa od dosad navedenoga nije izvor Martininih prihoda za život. To je…?

- Donedavno je to bio kafić koji sam morala zatvoriti zbog visoke cijene najma. Taj kafić mi je bio svojevrsni core business, bez kojeg ne bi sve ovo funkcioniralo samo od sebe. Nisam nikad bila za nešto što svi imaju i što svi žele, nego sam uvijek htjela nešto novo što još nitko nema. A nešto novo se jako teško probija i treba vremena da se probije, pogotovo u Hrvatskoj, ali i svuda na svijetu.

*Muzej sportskih ZGoda je također bio nešto novo, naročito u Zagrebu i Hrvatskoj.

- Muzej je, nažalost, zatvoren zbog ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je bio preskup za naš pothvat, pa nas je to malo je iscijedilo. Ideja je bila da djeca mogu doći i isprobati neke sportove koji im nisu bili dostupni, kao gimnastika, hokej, skijanje, veslanje…, i da tu pronađu svoj sport. Također smo tamo izložili i neke sportske antikvitete te prikazali najbolje od zagrebačkog sporta. Nadali smo se da će to zaživjeti i da će se proširiti i po drugim gradovima u obliku neke franšize. Međutim, nismo do toga došli, što ne znači da nećemo. Možda se nekad otvore neke nove mogućnosti, možda ta ideja bude prepoznata od nekih institucija koje bi to podržale, da se sport predstavi javnosti, da djeca imaju mogućnosti vidjeti nešto novo, isprobati nešto novo, ali i da turisti vide sve što mi imamo i nudimo.

*Do izložaka za muzej su Martina i prijatelji dolazili na razne načine.

- Projekt sam pokrenula s našim najboljim gimnastičarom Tinom Srbićem i prijateljicom Robertom Grobenski. Tin nam je tu bio posrednik između sportaša i muzeja jer nam se u početku sportaši nisu odazivali i davali svoju sportsku opremu koju smo ih tražili jer nisu ni znali tko smo mi. Tin je tu puno pomogao. A sve antikvitete, čak i neke dosta vrijedne stvari, pronašli smo na sajmu na Hreliću, na Njuškalu i na web stranicama koje imaju aukcije sportskih rekvizita. Našli smo, tako, i jedan pehar Dragutina Šurbeka, medalje s Hanžekovićeva memorijala, stare skije, stare klizaljke, gondolu stare zagrebačke žičare, stari drveni osmerac, stare rekete i loptice, staru baseball palicu, stari floret… Imali smo čak zahvalnice sponzorima s Univerzijade u Zagrebu i još dosta toga s Univerzijade. Naravno da djeci to nije bilo tako zanimljivo, ali im je zato interaktivni dio muzeja bio jako zanimljiv. Muzej, međutim, još uvijek postoji u mobilnom izdanju, predstavljamo ga po vrtićima i školama. Škole i vrtići, tako, više ne dolaze k nama, nego mi k njima.

*Kada bi ju sportašice i sportaši koji razmišljaju o karijeri nakon karijere upitali za savjet rekla bi im… što?

- Neko moje iskustvo bi reklo da koja god im se poslovna prilika pruži, da je uzmu, čak i tijekom karijere. U mojem slučaju je to završilo tako da sam prekinula sportsku karijeru u korist poslovne karijere. No, ja nisam bila profesionalna sportašica, nisam živjela od sporta i ja sam se morala tome posvetiti da bi to uspjelo. Profesionalni sportaši bi, vjerojatno, to mogli odraditi tako da plaćaju nekog asistenta koji bi im odrađivao poslove. Mislim da čim sportaši nanjuše dobru priliku, bilo to za vrijeme ili nakon sportske karijere, trebali bi se potpuno posvetiti tome. 

*Imali smo do sada puno uspjeha u atletici, upravo u tehničkim disciplinama. Što nam nedostaje da bismo ih imali i u skoku s motkom, što je svojevrsna kombinacija atletike i gimnastike?

- Mislim da stvarno imamo dovoljno kvalitetnih atletičarki. I atletičara, naravno, ali sada govorim o curama. Imamo u skoku s motkom uistinu kvalitetnih djevojaka, imamo i Eliju Valentić koja je sa 4.26 nadmašila moje rekorde. Ona je sporija od mene, ali ima bolju tehniku. Tako da nema tog nekog ključnog elementa koji je bitan, nego je bitno sve imati jednako dobro i usklađeno. Elija je trenirala u Njemačkoj, gdje je radila na pola radnog vremena. Da je imala potporu sponzora, saveza ili kluba, pa da ne mora raditi nego se potpuno posvetiti atletici, imala bi možda i puno bolji rezultat. 

*Zanimljivo, statusom atletike u našem društvu i medijima bivša rekorderka u skoku s motkom (4.05) nije nezadovoljna...

- U zadnjih godinu i pol, dvije se taj status dosta poboljšao, naročito zato to se dosta pozornosti pridaje mladim atletičarima, što do sada nisam primijetila. Tu je u glavnoj ulozi Jana Koščak koja ima rezultate koje svi mediji naprosto moraju popratiti, ne samo naši. Da su tako bili praćeni juniorski rezultati Sare Kolak, vjerojatno bi smo njezino olimpijsko zlato u Riju smatrali malo manjim čudom. Naravno da to je čudo, da je to vrhunski rezultat, ali svi njezini juniorski rezultati su vodili prema tome. Kad uspoređujem vrijeme kada sam ja bila juniorka s ovim današnjim, danas juniori i juniorke imaju puno bolji status. Vidim da ih čak prate i neki sponzori, da dobivaju dovoljno sportske opreme, što oni i zaslužuju i tako to mora biti - zaključila je Martina Fileš.