Lorena Malec Mlinarić: Sigurna sam da skijaško trčanje može parirati alpskom skijanju

Kada je o skijaškom trčanju i problematici ovog sporta riječ, u Hrvatskoj vjerojatno nema bolje sugovornice od Lorene Malec Mlinarić, profesionalne trenerice u Skijaškom klubu Sljeme, vanjske suradnice Kineziološkog fakulteta u Zagrebu, mentorice za skijaško trčanje u Sportskom savezu Grada Zagreba i tehničke delegatkinje Svjetske skijaške federacije.

Na umjetnom snijegu 90 posto natjecanja

Globalni gledajući, trenutno najveći problem svih skijaških sportova su klimatske promjene. U alpskom skijanju se zbog njih masovno odgađaju i otkazuju utrke u svim disciplinama, no skijaško trčanje se, za sada, puno bolje nosi s njima.

- Razlika između nas i alpskog skijanja je u tome što oni mogu startati i na visinama iznad 2000 metara, a kod nas je to zabranjeno. Mi ne smijemo imati natjecanja iznad 1800 metara, pa smo samim time i u većim problemima sa snijegom. U zadnjih nekoliko godina se 90 posto naših natjecanja održava na umjetnom snijegu. Dobra stvar je što u odnosu na alpsko skijanje takav snijeg nama puno duže traje jer ga mi prilikom natjecanja ne stružemo sa staze nego ga utabamo i ti kristali leda onda puno duže drže. Osim u Skandinaviji, gdje uvijek ima dosta prirodnog snijega, uglavnom skijamo na umjetnom. S druge strane, pak, nova filozofija Svjetske skijaške federacije je da skijaško trčanje dovodi u gradove gdje se sve češće održavaju sprinterska natjecanja, a za to nam treba umjetni snijeg. Dobra je što sada postoje one „tvornice snijega“ kojima ne trebaju „snježni topovi“ ni temperature ispod nule. Umjetni snijeg je, nažalost, budućnost zimskih sportova - pojašnjava Lorena Malec Mlinarić.

To, dakako, ne znači da i natjecanja u skijaškom trčanju ne trpe zbog klimatskih promjena.

- Nama se natjecanja za sada ne otkazuju i prošle sezone su održane sve utrke Svjetskog kupa. Ograničeno je, međutim, vrijeme boravka skijaša na stazi što je velik problem serviserima jer svaka promjena u temperaturi snijega ili zraka utječe na brzinu skija, a kod nas je to presudno. No, kako bi se očuvao snijeg, ograničen je vremenski period u kojem serviseri smiju biti na skijama i koliko dugo se skijaši smiju zagrijavati, pa se često događa da prije utrke nema skijaša na stazi nego se oni zagrijavaju na trenažerima ili na rolerima i onda idu direktno na stazu. To je loše, ali se u zadnje vrijeme i to počelo događati, a sve u cilju da se izbjegne otkazivanje utrka.

Tako izgledaju globalni problemi skijaškog trčanja, no skijašice i skijaši SK Sljeme iz Šestina imaju i onih lokalnih. Riječ je, dakako, o nepostojanju infrastrukture za treninge.

- Preko ljeta, kada smo na rolerima, najviše treniramo u Šestinama i na Sljemenu. Mala djeca koja uče prve skijaške korake na rolerima većinom treniraju na školskim igralištima, što je njima jako zanimljivo. Kasnije, kada vidimo da netko ima bolje predispozicije, da ima volju i veći motiv za ozbiljnije bavljenje sportom, kreću na ozbiljnije treninge. Treniramo najviše na Sljemenu i na cesti iza McDonaldsa na Kajzerici gdje imamo 900 metara asfaltiranog prostora, što su odlični uvjeti za početnike na rolerima. Kad nam skijaši dođu na određenu malo višu razinu onda velik dio sezone treniramo isključivo u Sloveniji gdje imamo vrhunske uvjete za trening i ljeti i zimi. Onda vam se događa da je dijete ujutro u školi, ja ga pokupim u 13 ili 14 sati kod škole i vozimo se na trening u Sloveniju gdje odradimo dva ili dva i pol sata treninga, pa se vraćamo natrag u Zagreb. To je dosta teško, tu je puno odricanja i djece i roditelja, posebice zbog toga što neke škole za to nemaju previše razumijevanja, čak i kad su ta djeca u srednjoj školi u sportskim razredima. Ni oni ne razumiju da naša djeca ne odlaze odraditi trening na teniski teren ili bazen u gradu, nego da samo na putovanje na trening troše tri ili četiri sata.

Skijaški trkači i trkačice 150 do 200 dana izvan domovine

A kad se svi ti sati zbroje, dobivamo puno dana boravka izvan Zagreba i Hrvatske.

- Naša trenutno najbolja skijašica Tena Hadžić, koja je bila i na prošlim Zimskim olimpijskim igrama, prošle godine je završila srednju školu i kao srednjoškolka je boravila 70 dana samo na treninzima izvan Zagreba na koje je išla s klubom. Uobičajeno je da natjecatelji od 150 do 200 dana borave izvan Hrvatske, kaže Lorena. 

Iako u Hrvatskoj skijaško trčanje nije masovni sport, zanimanje za njega ipak postoji.

- Broj članova našeg kluba se kreće između 40 i 45, a riječ je o onima koji redovito treniraju, od čega ih je dvadesetak za koje bih mogla reći da bi mogli imati stvarno dobre, vrhunske rezultate. Ovo drugo je neka baza djece koju „vrtimo“ i za koje se nadamo da ćemo iz neke grupe stvoriti nekog budućeg olimpijca. U Hrvatskoj se na natjecanjima pojavljuje oko 120 do 150 skijaša, pa mi uvijek kao klub budemo u većini. Osam je klubova u Hrvatskoj, osim nas svi su u Gorskom kotaru. Imamo i jedan klub u Oroslavlju koji u zadnje vrijeme baš i nije aktivan jer su više orijentirani na biatlon. U Gorskom kotaru to su Delnice, Ravna Gora, Mrkopalj, Rijeka i Skrad iz Brod Moravica.

Budući da Lorena često u razgovoru koristi riječ „djeca“, dojam je da se skijaškim trčanjem kod nas uglavnom bave jako mladi skijaši.

- Oni su u skijaškom trčanju sve do upisa u srednju školu, nakon čega o razini njihovih rezultata ovisi hoće li ostati u sportu. Mi u klubu uspijemo zadržati djecu sve do kraja srednje škole. U skijaškom trčanju se najbolji rezultati postižu s 25, 26 godina, pa nam je cilj što više njih zadržati do te dobi. To, dakako, puno ovisi i o financijama. U Hrvatskoj su većinom svi na stipendijama, ali postoje razvojni programi Hrvatskog olimpijskog odbora koji pružaju dobru priliku sportašima ako imaju rezultate. No, puno ovisi i o trenerima. Sjećam se kad sam bila na jednom predavanju čelnih ljudi HOO-a i kad su nam rekli „Mi smo ti koji smo postavili pravila, ali vi treneri ste ti koji moraju naći put kako doći do cilja“. Dakle, ne trebamo se voditi time da odemo samo na jednu utrku, nego moramo i nekim drugim putevima ostvariti kriterije kako bi našim sportašima bilo omogućeno i više od toga. Mislim da je baš u tim sferama uloga žena u sportu dosta velika jer muški kolege na sve to dosta „grubo“ gledaju, a žene traže put kako da svojim sportašima osiguraju da uzmu sve što je moguće. Mislim da žene imaju bolji osjećaj za sustav i kako iz njega izvući najviše. 

Lorena opisuje i kako u datim okolnostima funkcionira SK Sljeme...

- Kod nas u klubu sam profesionalna trenerica samo ja. Dvoje nas je trenera kineziologa i imamo još jednu pomoćnu trenericu koja se još uvijek školuje i koja nam pomaže s mlađim dobnim skupinama. Trenerska plaća nam je osigurana od Sportskog saveza Grada Zagreba, a klub se financira isključivo iz članarina ili od nekih donacija. Ima par roditelja u klubu koji imaju firme koje nam doniraju, ali nam ne uplaćuju novac izravno na račun nego nam kupuju opremu. Oprema je vrlo skupa, a mi smo napravili takav sustav da svakom sportašu klub osigurava opremu, a roditelji moraju kupiti samo osnovne stvari, dakle tenisice, dresove, odjela za utrku... Skije, štapove i skijaške cipele svima osigurava klub kroz donacije ili kroz natječaje Grada i ministarstva na koje se javljamo.

Čim se spomenu skije, skijaške cipele i odijela, stječe se dojam da je skijaško trčanje skup sport!?

- Mislim da je u današnje vrijeme svaki sport skup, no s druge strane, s obzirom na dostupnost video igrica i društvenih mreža koje su mnogoj djeci zamijenile igralište, ni jedan sport nije skup ako ih odvoji od tih njihovih zanimacija. Dogodi mi se da mi djeca kažu da u slobodno vrijeme igraju tenis, ja im kažem „Super, to vam je odlična dodatna aktivnost!“, a onda shvatim da oni igraju tenis preko aplikacije na mobitelu. A cijene opreme… Kada govorimo o vrhunskom skijaškom trčanju, skije su oko 600 eura, cipele 400, štapovi su 400, pa onda još odijelo i dres… Oko 2000 eura je cijena opreme jednog skijaša na startu utrke Svjetskog kupa, pojašnjava Lorena.

U Skijaškom klubu Sljeme dominiraju 'cure'

Poznato je da je Vedrana Malec bila sudionica triju Zimskih olimpijskih igara te da je u Pekingu 2022. nastupala i Tena Hadžić. Ima li u SK Sljeme nekih budućih olimpijaca?

- To su još uglavnom djeca od 12 do 15 godina, ali potencijala ima. Jedna naša djevojčica, Iris Smiljanić iz Markuševca, prošle je godine na nekad popularnom Topolino kupu, koji se sada zove Skiri Trophy, osvojila brončanu medalju u kategoriji do 12 godina. To je bila jedina medalja za Hrvatsku te godine. Imamo i tu u Šestinama nekoliko jako talentiranih djevojčica, poput Sare Burek Svetec koja je krenula u srednju školu. Osim Tene, za koju se nadamo da će ispuniti normu i za Zimske olimpijske igre 2026. godine, imamo još jednu hrvatsku reprezentativku u klubu - Leonu Garac koja je trenutačno u C-reprezentaciji. Mislim da je pred njima svijetla budućnost. 

Teško je ne primijetiti da Lorena spominje isključivo ženska imena. Znači li to da je skijaško trčanje u Hrvatskoj pretežno ženski sport?

- Brojčano je, zapravo, više muškaraca kod nas u skijaškom trčanju, ali u našem klubu dominiraju cure. Riječ je o tome da dečki otiđu u nogomet ili košarku, a djevojčice, barem ovdje, očito imaju manji izbor sportova, pa dođu u skijaško trčanje i one koje dođu vrlo su uspješne. Dečki iz kvarta koji su motorički jako sposobni najčešće odaberu neke druge sportove.

Naravno da statusom skijaškog trčanja u Hrvatskoj Lorena nije zadovoljna.

 - U Hrvatskoj skijaško trčanje nije popularno, premalo je zastupljeno i u medijima, što je problem i mnogih drugih sportova. Ako djeca ne vide neki sport na televiziji, ona će se njime vrlo teško početi baviti. Događa se da djeca dođu u srednju školu u sportske razrede i kad kažu da se bave skijaškim trčanjem ostala djeca nemaju pojma što je to. U skandinavskim zemljama je, pak, to sport broj jedan, nacionalni sport za koji svi znaju. Izvan Hrvatske se ljudi jako puno bave rekreativno skijaškim trčanjem, a to je zapravo ključno jer ako dobiješ ljude u rekreaciju dobit ćeš i u vrhunski sport.  

U Hrvatskom skijaškom savezu brojni su sportovi i skijaške discipline, pa se skijaškom trčanju nije lako izboriti za „mjesto pod suncem“.

- Da, u Hrvatskoj nam se teško izboriti. Torta se dijeli na onako velike komadiće kakve imaš rezultate, to mi je jasno. Naš savez se financira iz programa Hrvatskog olimpijskog odbora, a financira se, naravno, i od sponzora. S obzirom na to da skijaško trčanje u Hrvatskoj još nije popularno među rekreativcima, nije automatski popularno ni među sponzorima. I to je nešto što je nama veliki problem. Mi u klubu imamo sportašice koje su bile na vrhunskoj razini. Recimo, Tena kad je ušla u FIS je prve dvije godine bila prva na rang-listi u svojem godištu, prošle godine je osvojila i bodove u Svjetskom kupu, na Svjetskom juniorskom prvenstvu imala je u kvalifikacijama 15. vrijeme, na kraju je bila 23. A sve to uz teške uvjete treniranja i uz to da paralelno „gura“ i školu. Ali, i s ovim našim malo težim uvjetima sigurna sam da možemo parirati alpskom skijanju, naročito kada bi se još popravila infrastruktura za treniranje u Zagrebu - zaključuje Lorena Malec Mlinarić.