Foto: HOOBojana Bjeljac je prva hrvatska sportašica koja se kvalificirala na Olimpijske igre u Parizu 2024. Naša maratonka je olimpijsku normu istrčala još u prosincu prošle godine na maratonu u Valenciji, gdje je s 2:23:39 za više od dvije minute oborila i hrvatski rekord Lise Christine Stublic iz 2013. godine i bila najbolje plasirana Europljanka u spomenutoj utrci.
Zahvaljujući stipendijama mogu trenutno od trčanja živjeti normalnim životom, ali o nekom luksuzu nema govora. Još sam podstanarka.
To što je tako rano riješila pitanje odlaska Igre joj, kako kaže, puno znači iz cijelog niza razloga.
„Osjećam veliko olakšanje zbog toga, sretna sam i još motiviranija za još veći napredak u ovom narednom razdoblju do Olimpijskih igara. Puno mi to znači i zbog stipendije Hrvatskog olimpijskog obora jer sam sada evidentna kandidatkinja za OI 2024. i to donosi određene povlastice. Sada znam i kada ću i gdje ići na pripreme i kako ću se pripremati za Pariz. U svakom slučaju, veliko mi je to olakšanje“, kaže Bojana Bjeljac.
Bojana već uglavnom zna svoj raspored treninga i natjecanja do Olimpijskih igara.
„U četvrtom mjesecu planiramo otići na pripreme u Keniju, a do Pariza ću trčati i srednje i duge pruge i maraton na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti. Vjerojatno ću se stići pripremiti za još jedan maraton do kraja godine, a želim i još malo popraviti svoje rekorde na 10.000 metara, u polumaratonu i maratonu.“
Trči sve discipline od 1500 metara do maratona
Bojana je nastupila i na OI u Tokiju, odnosno u Sapporu gdje je zbog malo humanijih uvjeta nego u japanskoj prijestolnici trčan olimpijski maraton 2021. Svojim rezultatom i plasmanom na 53. mjesto na tom iznimno teškom maratonu ni onda ni sada nije nimalo zadovoljna.
„U Sapporu nisu bili uvjeti koji meni kao trkačici odgovaraju, pa se baš nisam pokazala u najboljem svjetlu. Nadam da će u Parizu biti puno bolje, i što se tiče plasmana i što se tiče rezultata. Koliko ću visoko biti u plasmanu i s kakvim rezultatom, to ne bih željela prognozirati jer maraton je nepredvidljiva disciplina. Ne znam još ni tko će mi sve biti suparnice tamo.“
Do maratona u Parizu trčat će vjerojatno još dva maratona, onaj u kolovozu na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, te još jedan na zimu.
„Posljednjih godina sam trčala najviše dva maratona godišnje. To je nekakav optimum za sve vrhunske maratonce jer imate pola godine vremena pripremiti se za svaki od njih. Oporavak od svakog maratona traje barem mjesec dana.“
Bojana nastupa u velikom broju trkačkih disciplina – od 1500 metara do maratona – i na različitim podlogama na cesti, stazi i u dvorani. Je li ta svestranost planirana ili spontana?
„Prije svega, ja jako volim trčati. Osim toga, ja sam se jako kasno počela ozbiljno baviti atletikom, pa sam preskočila te kraće dionice i sada mi je to jako zanimljivo. Jako mi je bila zanimljiva i ova sezona u dvorani, u kojoj sam 'usput' oborila i rekorde na 3000 i 5000 metara. Možda ti rekordi nisu bili na nekoj visokoj svjetskoj razini, no stvarno su mi te utrke super legle. Kada je riječ o mojem i hrvatskom maratonskom rekordu, mislim da je on jako dobar i da je to jako ozbiljan rezultat, što ne znači da uskoro neće biti srušen.“
Kada Bojana kaže da se počela kasno baviti atletikom, onda je to za današnje pojmove uistinu kasno i nevjerojatno je da je dostigla razinu na kojoj trenutno je.
Kasno se počela baviti atletikom
„Trčati sam počela rekreativno s 23 godine, a tek od 2016. sam se ozbiljno počela baviti atletikom nakon početka suradnje s Mladenom Kršekom. No, već sam u osnovnoj školi na satovima tjelesnog odgoja pokazivala talent za trčanje i išla sam na školska natjecanja, no nitko me tada nije znao usmjeriti prema atletici jer u mojoj sredini nije bilo ni atletske škole ni atletskih trenera.“
Bojanu svakog dana možemo vidjeti kako trči trči u Maksimiru. Kilometraža koju pretrči da bi bila hrvatska rekorderka uistinu je impresivna.
„Treniram jednom ili dva puta dnevno. Osim u Maksimiru, trčim na stazi na Sveticama, a ponekad kad vježbamo duže dionice i na Jarunu jer tamo je veliki krug od 6300 metara pa je to psihički lakše izdržati nego na kratkoj stazi. Zimi treniram i u atletskoj dvorani u Zagrebu. Kada se pripremam za maraton skupi se po 30 i više kilometara dnevno. Tjedno je to od 180 do 200 kilometara. Istina, ja tu granicu od 200 kilometar još nisam dosegnula, obično istrčim između 180 i 190 kilometara. Ali to samo znači da imam još rezerve i dosta prostora za napredak.“
Posljednjih godina je Kenija postala Bojani Bjeljac stalna baza za zimske pripreme.
„Kenija je za mene najbolje moguće mjesto za pripreme. Kada vidite tko sve od najboljih svjetskih maratonaca i polumaratonaca tamo trenira, jasno vam je da je to nešto posebno. Prije svega zbog visine od 2400 metara. Zrak je tamo razrijeđen i nemate dosta kisika, staze su brdovite i valovite, zna biti i dosta vjetrovito… Ako trebate sparing-partnera, platite ga i dobijete ga. I tamo trčim dva puta dnevno, no ne istom brzinom kao što trčim ovdje. Kad se iz takvih uvjeta spustite u nizinu s poboljšanom krvnom slikom osjećate se sposobnima za jako dobre utrke.
Pripreme u Keniji, na kojima zna ostati i preko dva mjeseca, imaju još neke svoje specifikume.
„Prehrana je tamo, naravno, dosta drukčija, no ipak je prilagođena nama. Meso ne jedemo ni za doručak ni za ručak, eventualno malo za večeru. Puno se jede leča, riža, tijesto i kukuruzno brašno kuhano u vodi, što je neki tamošnji specijalitet. Prije korone, 2020. godine, sam bila tamo 70 dana, a ponekad ostanem i samo tri tjedna. Sada planiram ostati cijeli travanj. Inače odlazimo tamo u siječnju, no kako sam u prosincu ispunila olimpijsku normu, malo smo promijenili plan. Trener je rekao da se sada malo moram pomučiti trenirajući po zimi da se previše ne opustim. A i da se ne uobrazim, rekao je. Tako sam se ove zime malo i smrzavala, ali su kao poklon stigla dva dvoranska rekorda.“
Bojana kaže da se od 2016. godine profesionalno bavi trčanjem. No, tko sve financijski podržava taj njezin profesionalizam?
Živi od stipendija
„Trenutno živim od stipendija, od kategorizacije i sada od olimpijske stipendije. Dakle, od stipendija AK Dinamo-Zrinjevac, Hrvatskog atletskog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora. Sponzora u Hrvatskoj trenutno nemam, ali potpisala sam ugovor s proizvođačem sportske opreme Asics što mi dosta znači. Tehnologija izrada tenisica je znatno unaprijedila dugoprugaške rezultate posljednjih godina i još uvijek ih unapređuje. Sad to pomalo sliči napretku tehnologije u automobilizmu, recimo. S boljom opremom se ostvaruju bolji rezultati. Uglavnom, zahvaljujući svemu navedenome mogu trenutno od trčanja živjeti normalnim životom, ali o nekom luksuzu nema ni govora. Još sam podstanarka.“
Bojana misli da još dugo može trčati na visokoj razini.
„Ha, ako sam kasno počela, onda ću, nadam se, i kasno završiti karijeru. Mislim da još dosta dugo mogu izdržati na visokoj razini ako ne bude ozljeda. Maratonke mogu jako dugo trajati. Primjerice, najbolje australske maratonke imaju 44, 45 godina, a trče brže od mene.“
Iako ćemo ju vjerojatno još dugo gledati na cestama i stazama, razmišlja i o karijeri nakon karijere.
„Voljela bih ostati u sportu kao trenerica ili raditi neki posao u atletskom okruženju u kojem se sada nalazim. Željela bih raditi u sportu jer sport je moj životni odabir“, zaključila je Bojana Bjeljac.
