Ana Popovčić: Bilo bi lijepo i korisno da osnove olimpizma znaju svi učenici u školama

Posljednjih mjeseci sve veće zanimanje sportske javnosti izaziva interaktivna knjiga Olimpijska početnica Ane Popovčić, bivše državne prvakinje i reprezentativke u mačevanju, a danas voditeljice Odbora za promicanje tekovina olimpizma, olimpijskog pokreta i znanstvenih dostignuća u sportu pri Hrvatskoj olimpijskoj akademiji.

Autorica je u početku planirala napraviti knjižicu od 15 stranica, no ona je na kraju prerasla u knjigu od 300 stranica koja, između ostaloga, sadrži i različite zadatke, kviz pitanja, bojanke i križaljke. I puno je više od početnice...

- Ja sam se zaposlila u Hrvatskoj olimpijskoj akademiji 2018. godine, ali sam već dugo godina prije toga bila suradnica, čak sam bila i predavačica olimpijskog obrazovanja, što je prije bio obavezan predmet za sve koji su se obrazovali u našim programima za osposobljavanje. Počela sam tada gledati naše projekte i razvijati radionice i shvatila da se neke stvari ne mogu prezentirati ni kroz igru ni kroz priču, nego samo vizualno, a to su onda aplikacija ili knjiga. Zapravo sam krenula u pisanje knjige jer mi je nedostajalo materijala za rad. Ja sam uistinu mislila da će to biti neka mala knjižica od 15 stranica, da bih na kraju napravila knjigu od skoro 300 stranica. Kad sam se, primjerice, sjetila da bi trebala napraviti poglavlje o Hrvatskoj, pa vidjela koliko se samo tu može napisati… Tako je knjiga rasla i nekoliko puta sam je „završavala“, ali bih se uvijek sjetila još nečega što bi trebalo ubaciti, čak i kad je knjiga već bila na lekturi. No ilustratorica knjige Lara Žigić je sve presjekla jer kada sam joj rekla da bih ubacila još nešto, ona je rekla: „Ne bi!“ Zbog svega toga, a naročito zbog pandemije koronavirusa, knjiga je dosta dugo nastajala i na kraju narasla na 300 stranica - pojašnjava Ana Popovčić.

Čak i ljudi koji se vrlo ozbiljno ili profesionalno prate sportom i olimpizam pronaći će u toj „dječjoj knjizi“ jako puno podataka koje prije nisu znali i koji će ih čak i iznenaditi.

- To uopće nije samo knjiga za djecu. Ono što je za djecu jest pristup kroz rješavanje zadataka. Ali što se tiče informacija i podataka, uopće nije za djecu. To je predmet koji ja predajem pa sam htjela u knjizi imati neke osnovne podatke, koji jesu proširena opća kultura, jer i ljudi koji se ozbiljno bave sportom sigurno ne znaju sve podatke koji su u knjizi. Čak su mi i pojedini profesori s Kineziološkog fakulteta rekli da ne znaju sve te podatke. 

U predgovoru knjige autorica je napisala da je olimpizam mnogo više od sporta. No što je danas olimpizam i u kojoj se mjeri ta ideja promijenila kroz povijest? Olimpijske igre već odavno ne zaustavljaju ratne sukobe. 

- Ja jako volim antičke olimpijske igre i u to vrijeme olimpijske igre doista jesu zaustavljale ratove. Naravno, i tada je bilo onih koji su to kršili, pa su plaćali kazne ili nisu smjeli nastupati. Ali što se tiče modernih olimpijskih igara, one nažalost nisu zaustavile nijedan rat, one u modernom svijetu tu snagu nemaju. Treba imati na umu da su moderne olimpijske igre nastale u 19. stoljeću i da su produkt optimizma 19. stoljeća, kada Europa dugo već nije imala rat na svom teritoriju i kada je imala jako velik tehnološki napredak. Zato se to razdoblje prije Prvog svjetskog rata i zove Belle Époque (lijepo doba) i tada se vjerovalo da smo uistinu na putu prema savršenom društvu. Pierre de Coubertin je izdanak takvog društva i na idealima njegova vremena i vremena koje ponovno otkriva sport nastaje i međunarodni olimpijski pokret koji je, zapravo, utopijski. On je toliko lijepo zamišljen, Olimpijska povelja je toliko predivno napisana da vam kad čitate temeljna načela olimpizma krenu suze na oči. To je napisano na razini religije jer sport uistinu ima tu snagu da spaja ljude. Cilj je bio stvoriti društvo bez ratova, no vrlo brzo je Prvi svjetski rat pokazao da olimpizam ne može spriječiti ratove.  

Spomenuti otac modernog olimpizma, barun Pierre de Coubertin, bi u današnje vrijeme vjerojatno bio smatran ženomrscem, ne samo zato što na prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. u Ateni žene nisu smjele nastupati.

- Ma, nije on bio ženomrzac. On je bio izdanak svojeg vremena, bio je stariji gospodin s kraja 19. stoljeća koji je imao stavove o ženskom rodu koji su u to vrijeme bili uobičajeni. Tada nije postojala politička korektnost. Kako je stario točno se vidjelo kako ga vrijeme gazi. Na primjer, on je bio jako protiv zimskih olimpijskih igara. Još je donekle mogao podnositi nordijske sportove, ali je bio alergičan na alpsko skijanje jer ga je povezivao s mondenim šminkerima, a to su uglavnom bili bogati Englezi koji su ga neopisivo iritirali. Prve Zimske olimpijske igre održane su 1924. godine u Chamonixu, a te je godine domaćin Olimpijskih igara bio Pariz. Francusko ministarstvo gospodarstva je inzistiralo da se napravi taj demonstracijski tjedan zimskih sportova, da bi potaknuli zimski turizam. Međunarodni olimpijski odbor je na to pristao i taj je tjedan bio toliko uspješan da je na kraju i Coubertin shvatio da se više ne može boriti protiv toga. Što se tiče žena, u to vrijeme se smatralo da se žene nisu sposobne se baviti sportom, Coubertin je govorio da je ženama mjesto u gledalištu, da trebaju samo podržavati sportaše koji se natječu, ali i njega treba gledati kao normalno ljudsko biće sa svojim pozitivnim i negativnim stranama. 

A odnos prema ženama i zimskim sportovima nisu bile njegove jedine, uvjetno govoreći, negativne strane.

- Da. Nije baš najbolje ostarjelo ni ono njegovo forsiranje umjetničkih natjecanja na olimpijskim igrama. On je to silno forsirao, ali to zapravo nikad nije zaživjelo kao natjecanje. On je zapamćen i kao osvajač zlatne medalje u književnosti za jednu svoju pjesmu u Stockholmu 1912. godine, iako organizatori nisu htjeli imati umjetnička natjecanja na Igrama. No Coubertin je toliko na tome inzistirao da je sam organizirao umjetnička natjecanja, a adresa na koju su se slali umjetnički radovi je bio njegov stan u Parizu i nije poznato tko je osim njega bio u žiriju. No to je istovremeno i čovjek koji je napisao Olimpijsku povelju i dizajnirao olimpijske krugove, valjda najpoznatiji dizajn modernog dobe, iako uopće nije bio dizajner. Ali, eto, nitko nije savršen.

Jedno poglavlje u Olimpijskoj početnici posvećeno je i rodnoj ravnopravnosti na olimpijskim grama, no autorici nije bila namjera forsirati političku korektnost u edukativnu knjigu.

- Još mi to nitko nije prigovorio, ali vezano za to postoji jedna anegdota. Igor Boraska je vidio knjigu prije objave i negdje pred kraj gdje su oni tradicionalni hrvatski sportovi on nije prepoznao picigin, zato što je na ilustraciji djevojka koja igra picigin. Mi, možda, nismo naviknuti vidjeti neke stvari u drugom rodu. Ne treba to forsirati, ali treba priznati ono što jest jer nevjerojatna istina je da su tek na ovim Olimpijskim igrama u Parizu kvote za muškarce i žene bile jednake. Treba stvari nazvati svojim imenom i prikazati onakvima kakve one jesu. 

U knjizi se spominju i neki bizarni sportovi koji su nekad davno bili na programu olimpijskih igara. Kao povjesničarka sporta, Ana Popovčić ima i svoje viđenje inflacije novih sportova na igrama u zadnjih nekoliko ciklusa. Jesu li oni uistinu približili olimpijske igre novim generacijama?

- Statistike gledanosti kažu da je to bilo opravdano, iako je to jako teško i kontroverzno pitanje. Kad razmišljam o tome, pitam se koliko ti novi sportovi uopće dobivaju svojim prisustvom na olimpijskim igrama. Što će jednom breakdanceu ili skateboardingu olimpijske igre? I u samoj skateboard zajednici su dvojake emocije o njihovu prisustvu na olimpijskim igrama. Olimpijske igre imaju svoju formu koja, zapravo, nije potpuno u skladu s tim urbanim i slobodnijim pristupom koji oni imaju u sebi. To donekle možemo vidjeti na primjeru snowboarda, koji je prvi put na Zimskim olimpijskim igrama bio 1998. Međunarodni olimpijski odbor se jako borio protiv toga, nije ih htio uključiti, ali na kraju ipak je. Bio je to hit sport, privukao je puno novih gledatelja i tada je prvi put MOO prepoznao da je to način na koji se mlada publika može uključiti u praćenje olimpijskih igara. Ali, s druge strane, po meni je snowboarding izgubio onu svoju privlačnu rubnost i sada je sportski mainstream. Ne znam ni sama koji je moj stav o tome. No ja sam jako protiv toga da se neki tradicionalni sportovi izbace iz olimpijskog programa. Prije par godina je bilo čak govora o tome da se izbaci hrvanje, što je stvarno zastrašujuće. To je jako, jako tanka linija i teško je ići nekim putem da se ostane moderan, da se ostane relevantan, da se ipak ne izgubi mlađa populacija. Ne može se tu biti prerigidan, ali ne treba tu ni previše popustiti jer ako se stvarno pretvaramo u nešto što nema veze s onim što je originalno zamišljeno, to isto nema smisla. 

Sve navedeno ima puno veze s onime čime se bavi i Odbor za promicanje olimpizma u Hrvatskoj olimpijskoj akademiji na čijem je čelu Ana Popovčić.

- Imamo jako puno projekata, usko surađujemo s Međunarodnom olimpijskom akademijom, čije sjedište se nalazi u Grčkoj. Oni imaju jako puno programa, a ja sam zadužena za organizaciju Međunarodnog olimpijskog dana u Hrvatskoj. Surađujemo s raznim drugim ustanovama i udrugama, imamo natječaj s Hrvatski školskim sportskim savezom, a ono što je primarno jest promocija olimpizma i olimpijskih vrijednosti. Imamo program za vrtiće, za osnovne i srednje škole. U početku sam sama držala seminare po školama, no ubrzo sam shvatila da mi treba ekipa edukatora. Napravila sam tada prvi seminar za edukatore i do sada ih je bilo četiri, jedan u Rijeci, a ostali u Zagrebu. Ideja je da se školuju edukatori koji provode radionice. HOA želi imati svoje edukatore koje može slati kad nas netko zove da dođemo na različite festivale i u škole, a druga ideja je bila da se školuju i sami učitelji i nastavnici tjelesne i zdravstvene kulture, da dobiju certifikat i da oni sami mogu provoditi te radionice

Olimpizam je neosporno vrlo važna i zanimljiva tema, pa bi možda trebao biti i dio redovite nastave fizičke i zdravstvene kulture u školama. Možda bi trebalo čak i ocjenjivati znanje iz tog područja.

- Moja je kći učenica šestog razreda pa gledam kako je koncipiran školski program i mislim da je, primjerice, povijest jako loše koncipirana i imam dojam da ljudi koji su pisali te udžbenike nikad nisu predavali u školama djeci tog uzrasta. U konačnici, sve ovisi o nastavniku, a moja kći srećom ima odličnog profesora. Ja se, inače, grozim toga da se učenici dodatno opterećuju i da sada još moraju „biflati“ o nekakvim sportovima, ljudima, godinama, događajima... No mislim da bi to svakako trebalo biti plasirano u školama jer olimpizam je interdisciplinaran predmet koji može biti i na satu tjelesne i zdravstvene kulture, i na satu povijesti, i na satu hrvatskog, i na satu zemljopisa. Dakle, on ima jako puno pipaka koji se mogu bilo gdje zakvačiti i zapravo je sve to jako zanimljivo. Ja bih voljela da se olimpizam plasira djeci na interesantan način, da rade neke projekte, da sami istražuju olimpijce i nešto što ih zanima iz olimpijske povijesti jer tu ima jako zanimljivih i inspirativnih priča poput primjera fair playa. Ili možda primjeri varanja u sportu, to je također zanimljivo. Sigurna sam da se to djeci može približiti na zanimljiv način, no ne bih voljela da se to ocjenjuje jer ne bih htjela da to djeci postane odbojno. Iako, to je i jedan dio opće kulture i bilo bi lijepo i korisno da neke osnove olimpizma znaju svi učenici u školama, smatra Ana Popovčić.