U 85. godini života preminuo je vrsni vaterpolist i vaterpolski trener, olimpijac koji je u Tokiju 1964. godine osvojio srebro

Školovao se u Zadru, a Fakultet za fizičku kulturu (smjer plivanje i vaterpolo) završio je u Zagrebu.

Vaterpolo je počeo igrati u Plivačkom klubu Jedinstvo iz Zadra (današnji VK Zadar), potom je igrao za dubrovački Jug, zatim kratko za Crvenu Zvezdu iz Beograda, da bi veći dio karijere proveo u riječkom Primorju.

Zadarski vaterpolo bio je nepresušni izvor darovitih igrača i da je bilo boljih uvjeta, zasigurno bi bio u vrhu kvalitete u bivšoj državi. Neki vrsni igrači prestajali su igrati, novi su dolazili. Godine 1957. posebno se nametnuo 18-godišnji Frane Nonković. Uvršten je u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije te je nastupio u Rimu protiv Italije.

Frane se vrlo brzo razvio u vrhunskog igrača i sljedeće dvije godine, do odlaska u Dubrovnik, bio je nositelj igre Jedinstva. Kako je vrlo rano, još kao junior, počeo igrati za prvu momčad, jedan je od najzaslužnijih što je Jedinstvo, na prvenstvu Hrvatske u Bjelovaru 1958. godine, osvojilo prvo mjesto. Isti uspjeh postignut je i 1959. na Hvaru.

Bila je to posljednja njegova sezona u kapici Jedinstva.

Završivši gimnaziju, prihvatio je poziv dubrovačkog Juga, gdje ga je preporučio bivši trener i igrač Jedinstva, Dubrovčanin Ante Baica.

„Nakon odlaska iz Zadra, u vaterpolu sam bio još dugo, no dani provedeni na Kolovarama ostali su mi nezaboravni. Bili smo sjajna klapa, pravi prijatelji, svi skloni šali i veselju. Zapravo, druženje nam je bilo na prvome mjestu, a plivanje usput. Kod vaterpola je već bilo ozbiljnije. U dugom igračkom dobu nastupio sam 70 puta za reprezentaciju Jugoslavije“, rekao je jednom prilikom Nonković.

Na Europskom prvenstvu u Leipzigu 1962. godine osvojio je srebrnu medalju, a istim se odličjem okitio 1963. na Mediteranskim igrama u Napulju.

Najveći uspjeh u dugogodišnjoj karijeri postigao je na Olimpijskim igrama 1964. godine u Tokiju, gdje je s reprezentacijom Jugoslavije osvojio srebrnu medalju. Te godine Jugoslavija je uvjerljivo osvojila prvo mjesto u svojoj skupini C, pobjedivši SAD 2:1, Nizozemsku 7:2 i Brazil 8:0. Tim pobjedama je u četvrtfinalnoj skupini pridodala i trijumf nad Belgijom 6:2, dok je s Mađarskom odigrala neodlučeno, 4:4. U posljednjim sekundama igre Mirko Sandić nije realizirao četverac. Kasnije se to pokazalo kao koban promašaj.

U razigravanju za poredak od prvog do četvrtog mjesta Jugoslavija je pobijedila SSSR (2:0) i Italiju (2:1 primivši pogodak u posljednjem talijanskom napadu), ali su Mađari bili nešto uvjerljiviji - svladali su Talijane 3:1, a Sovjete 5:2 (tada krajnje neobičnim ishodom 3:0 u posljednjoj četvrtini) te su se tako, zbog bolje gol razlike, domogli najsjajnijeg odličja.

Treba reći da su ovu srebrnu reprezentaciju Jugoslavije sačinjavali gotovo sve Hrvati, čak osam od njih 11. Bili su to Ozren Bonačić, Zoran Janković, Anton Nardelli, Frane Nonković, Vinko Rosić, Karlo Stipanić, Zlatko Šimenc i Ivo Trumbić.

Oprostivši se od aktivnog igranja, Nonković je prešao na trenersku klupu. Vodio je vaterpolske klubove Solaris iz Šibenika i Primorje iz Rijeke. Do finala Kupa pobjednika kupova došao je dva puta s Primorjem i to 1976. i 1981.

Za svoj sportski rad dobio je niz priznanja, a među ostalim i ono Hrvatskog vaterpolskog saveza te sportskih saveza Zadra, Dubrovnika i Rijeke.

Nakon niza odličnih rezultata u Primorju, Nonković postaje predsjednik Stručne komisije Vaterpolskog saveza Hrvatske. Od 1987. bavi se suđenjem te poslije postaje delegat i kontrolor. Jedan je od osnivača Vaterpolskog saveza Primorsko-goranske županije.

NONKOVIĆ JE PROŠAO CIJELI SPORTSKI PUT - IZ MALOG KLUBA, MALE VATERPOLSKE SREDINE, PREKO PRVE LIGE I VEĆIH VATERPOLSKIH CENTARA, PA DO MEDALJA NA EUROPSKOM PRVENSTVU, MEDITERANSKIM IGRAMA I OLIMPIJSKIM IGRAMA