Oni su prvi novinari u Olimpu koji su pristali sjesti nasuprot jednog olimpijca - Josipa Reića koji je ovom prilikom preuzeo ulogu novinara. Oni su redom Tomislav Gabelić (24sata), Bernard Jurišić (Telesport), Blaž Duplančić (Dalmatinski portal) i Marin Maljković (Radio Dalmacija). I oni su 4N - splitski novinari koji žele pomoći onima kojima je to najpotr ebnije, koji su već ostavili trag iza sebe, a zapravo su tek na početku.

Oni su četvorica velikih prijatelja, oni su hrvatski i splitski sportski novinari koji iza sebe imaju uspješno odrađenih dvaput po 12 humanitarnih akcija na kojima su prikupili više od 600 doza krvi i više od 150.000 eura u hrani i potrepštinama za socijalno samoposluživanje u akciji „Tone hrane za splitske beskućnike“ i udrugu „Most“ koja se brine o njima.

Odakle ideja za ime 4N ?

MARIN: Ja sam predložio da se zovemo Humani Novinari Splita, ali zbog kratice HNS nije prošlo (gromoglasni smijeh svih prisutnih).

BLAŽ: Bio je onaj čuveni kvartet 4M; tako smo sjedili u jednom kafiću i zbog asocijacije na njih pao je prijedlog za 4N, jer mi smo ipak novinari.

Zašto i ostali splitski novinari nisu uključeni u ovu vašu priču?

TOMISLAV: Mnogi su pitali kada ćemo biti 5N, 10N... Svi bi htjeli biti dio ove priče al’ bez puno truda, a to ne ide tako. Neka se uključi tko god hoće, napravi nešto dobro i korisno i nakon par godina rado ćemo ga uključiti u priču.

BERNARD: Načelno smo htjeli ovu našu privilegiju, dostupnost medijima i poznatim sportašima iskoristiti na najbolji način, okupiti ih za nešto dobro našoj zajednici, prvenstveno lokalnoj, a onda i šire. Dao Bog da budemo 100N!

BLAŽ: Nismo mi vodili neke velike razgovore s drugim novinarima, jednostavno napravimo akciju kako najbolje znamo i to je to. Evo, najpoštenije bi bilo reći da su svi klubovi koji su uključeni u ovu akciju naš 5N.

Malo o počecima...

BERNARD: Prvi cilj je bio napuniti „portapak“ jednog auta...

TOMISLAV: U prvoj akciji skupili smo 6-7 vrećica hrane. Donirali su Goran Jozinović i još nekoliko sportaša. A prvu akciju darivanja krvi planirali smo početkom ljeta. Gospođa iz Crvenog križa me pitala kakav će biti odaziv, da se znaju organizirati. Mi nadobudno kažemo da će biti stotinjak ljudi, pa oni donesu pet kreveta, 200 sendviča, piće..., a ono, na kraju, krv dalo osmero ljudi. Među tih osam Berni i ja... Htjeli smo u zemlju propasti od srama, ali zbog medijske priče ljudi iz Crvenog križa nas zamole da nastavimo s akcijama. I evo ga, danas smo na preko 110 doza po akciji.

BERNARD: Ja sam na toj prvoj akciji želio dati krv dvaput, da bude bar devet doza (smije se).

Što vas najviše veseli kod svih tih humanitarnih akcija?

BERNARD: Kad vidiš koliko se napuni to socijalno samoposluživanje te kad dođe Dado Lelas iz Mosta i kaže: „Ljudi moji, sad smo mirni za cijelu godinu“. I to od Mosta ide i dalje, sav višak te hrane i potrepština oni podijele domovima u Kninu i okolici Splita.

MARIN: To je gruda koja pokreće lavinu. Evo, i zadarske kolege novinari su se okupili i ove godine će imati već desetu akciju.

BERNARD: Velika stvar je što se djeca po klubovima uče činiti dobro, jer svi u svoje klubove donesu ponešto.

TOMISLAV: Taekwondo klub Marjan i Sandro Deak skupljaju od svih svojih članova, a ima ih preko 1500. Svi nešto donesu, a i mi putem medija oglasimo da svatko može donijeti nešto u prostorije Marjana. I tako jednu večer dođe jedna gospođa, starija od 70 godina. Donijela je jednu konzervu sardine i rekla: „Evo, ja ne mogu više od ovoga, ali je od srca i hvala vam na tomu što radite“. Nema dalje od toga, to je vrh i poanta svega!

BERNARD: Zanimljivo je da su se i mnogi splitski sportaši upoznali na ovim akcijama, jer se nisu poznavali od ranije...

TOMISLAV: I nikada nas nitko nije odbio, nitko!

BERNARD: To su koncentrični krugovi: napraviš jednu dobru stvar i to se širi. Danas ne moraš nikoga zvati, sami se javljaju i to je predivno. Čak velika većina sportaša koja ode iz Splita nastavi s uplatama i dalje.

BLAŽ: Ne možemo nabrajati sva imena, jer ih ima toliko da ne bi stali u tri Olimpa. Ali moramo spomenuti ambasadora ove akcije, kapetana Hajduka Lovru Kalinića - on uplati sam i još dodatno organizira i prikuplja s ostalim igračima Hajduka. Najjača poveznica nam je Hajduk jer ljudi vole doći na Poljud ili dati krv u Plavom salonu Hajduka.

TOMISLAV: Lovre je naš 5N!

BERNARD: Akcija krvi nije stala ni tijekom korone. Kad su se svi bojali izići iz kuće, mi smo skupljali krv.

TOMISLAV: Nije smjela stati jer krvi uvijek nedostaje. Bolnica je molila da nastavimo s akcijom... Prije dvije godine je bilo finale Supersport Kupa i dijelili smo karte za dobrovoljne davatelje.

TOMISLAV: Ako bude sreće i Hajduk ponovno bude u finalu Kupa ove godine, eto nam još uspješnije akcije, opet ćemo dijeliti karte...

Koji je za vas najveći uspjeh hrvatskog sporta?

BERNARD: Nedvojbeno srebro nogometaša iz Rusije. A nakon toga srebro košarkaša s Olimpijskih igara u Barceloni 1992.

TOMISLAV: Oba srebra su čudo, zbog svjetskog dosega.

MARIN: Meni je čak više srebro košarkaša iz Barcelone, zbog protivnika kojeg nisi imao šanse pobjediti, to je bila povijesna NBA momčad kakva se više nikada neće okupiti. A mi smo bili prvi iza njih...

BERNARD: Meni je u srcu nekako olimpijsko srebro iz Barcelone draže, ali objektivno srebro iz Rusije je vrjednije, jer ne postoji veća sportska utakmica od finala svjetskog nogometnog prvenstva.

A pojedinačni, što najradije pamtite?

BLAŽ: Goran, to je najveća sportska priča! I njegov doček na Rivi.

MARIN: Goran definitivno, ali finale parova na Igrama u Tokiju 2021. gdje su naša dva teniska para igrali u finalu Olimpijskih igara - čudo je nad čudima. Baš kao i finale svjetskog prvenstva u džudu Barbara Matić - Lara Cvjetko. Čudo od uspjeha.

BLAŽ: Svi se posebno sjećamo i „Jadranova“ vaterpolskog naslova europskog prvaka..

MARIN: Slažem se, bilo je tu puno simbolike. Još kad dođu Bukić i Šimenc iz Mladosti igrati za Jadran; predivno!

BLAŽ: Rijetko što u Splitu može imati veći značaj od Hajduka, a vaterpolo je tada to imao.

Koji događaj posebno pamtite, a kojemu ste bili svjedoci; što vam je ostalo u nezaboravnom sjećanju?

BERNARD: Najbolji trenutak bio mi je Wembley kad je Hrvatska dobila Englesku 3-2, a najgori poraz protiv Turske u Beču i to još na moj rođendan (smije se)...

TOMISLAV: Snimio sam Roka Ukića kad postiže zadnji koš za naslov u Zadru.

MARIN: Finale Lige prvaka Hajdukovih juniora i naše prvo zajedničko gostovanje u Ženevi u Švicarskoj; posjetili smo i Olimpijski muzej u Lausanni. I finale Davis Cupa 2005. u Bratislavi. A najgori događaj finale Davis Cupa 2016. protiv Argentine u Zagrebu.

TOMISLAV: Rado i često sjećam se zlata na EP u vaterpolu u Splitu 2022.

Sve je bilo fenomenalno, baš sve - od atmosfere, organizacije, rezultata, ambijenta...

MARIN: Posebno pamtim i naslov Hajduka 2001. u Varaždinu kad je bio cijeli Split gore; titula nakon šest godina.

BLAŽ: Nisam baš od drugih sportova, pratim samo Hajduk pa tako najradije pamtim velike klupske utakmice u Europi. Kad se ne budem više bavio novinarstvom, neću moći reći da sam bio na četiri svjetska prvenstva i šest olimpijskih igara, ali ću zato moći reć’ da sam pratio Hajduka 84 puta protiv Varaždina i 64 puta protiv Lokomotive (smije se).

TOMISLAV: Zanimljivo je što su neki od nas, pisali o očevima i sinovima u istom dresu. A neke igrače smo najprije dočekali da zaigraju u seniorskoj ekipi, a na kraju ispratili u sportsku mirovinu, kao Roka Ukića sada.

BERNARD: Roko je na oproštajnoj presici rekao: „Vidim ovdje i neke novinare koji su bili na mojoj prvoj presici kad sam imao 16-17 godina!

Što biste voljeli doživjeti kao novinari?

TOMISLAV: Svi će reći isto (smijeh)!

BERNARD: Naravno da svi mislimo na Hajduk i naslov prvaka, ali volio bih kad bi barem jednom u pet godina nastupao značajnije u Europi. Prošlo nam je puno godina u lošem nogometu i u lošoj košarci. E, želio bih da se sve to skupa malo digne, to bih baš volio...

TOMISLAV: Od 1995. sam u novinarstvu, od 2005. u dnevnom. Hajduk je te 2005. postao prvak i od tada mi je na laptopu, kad ga otvorim, slika tog trenutka. Vrijeme je da to promijenim da me kolege više ne zafrkavaju. Iako možda zbog simbolike i povijesti i neću mijenjati.

BLAŽ: Upravo to što pratimo različite sportove snaga je skupine 4N. Jer možemo okupiti više različitih ljudi iz različitih sportova.

MARIN: Da Hajduk i košarkaši Splita budu prvaci, a i Jadran. Ma neka i ragbijaši Sinja uzmu titulu!

BERNARD: Mislio sam da će Marin reći i da Dino Prižmić uzme Wimbledon.

Dotaknimo se malo Jugoplastike i tri naslova europskih prvaka...

BLAŽ: Za mene je Toni Kukoč najveći sportaš Splita svih vremena, čast svima ostalima.

BERNARD: A za mene je najveći hrvatski košarkaš svih vremena i sportaš Splita svih vremena.

TOMISLAV: Slažem se! I to s argumentima i činjenicama: brojem osvojenih trofeja, važnosti za momčad gdje god da je igrao, dugotrajnosti karijere i svim ostalim.

Koliko novinari svojim radom mogu utjecati na uključivanje djece i mladeži u sport?

BERNARD: Sve manje, jer djeca i mladi nas ne čitaju, ni izbliza onako kao prije 20 godina.

TOMISLAV: Naš utjecaj je kad biraš ispravne teme...

BLAŽ: Kad se napravi vrhunski rezultat djeca se sama upisuju u taj sport i klubove.

TOMISLAV: Ima priča o velikoj generaciji „poškovaca“ na čelu s legendarnim Mišom Asićem. Cijela ekipa je odrasla i živjela u krugu 500 metara od bazena. To više ne postoji, isto kao i tenisači s Firula, svi su bili u sto metara. Nekad su klubovi bili kvartovski i djeca su po inerciji išla u te klubove, zbog društva.

BERNARD: Igrališta su prazna, drugačija su vremena... Mi smo svi sa 14 godina nešto trenirali. Na sport smo išli zbog klape, zbog druženja, samo si htio pobijediti prijatelje. Danas se djeca više igraju na mobitelu. Previše se spustila dobna granica ulaska u sport. Djecu treba pustiti do 12. godine da se igraju. Evo, meni sin ide u 1. razred osnovne škole i već su mi rekli da je prekasno da se počne baviti nogometom. To je prestrašno, zamislite - sa 7 godina je prekasno!

TOMISLAV: Nekada smo svi tek s 14 godina kretali u ozbiljnije bavljenje sportom. Ali do tada smo se penjali po stablima, skakali u more, tako da smo sa 14 bili koordinirani, visoki, skočni pa došli samo još da nas netko nauči tehnici.

Koliko ste zadovoljni suradnjom s olimpijcima, tj. sportašima?

BERNARD: Ključno je da olimpijci i sportaši ostanu i nakon karijere uz sport i u sportu. Mi guštamo družeći se s vama olimpijcima. Evo meni i dandanas kad Željko Jerkov stane uz mene zadrhće tijelo.

TOMISLAV: Osnovno je pravilo, što je sportaš veći, to je jednostavniji, lakše je doći do njega, pristupačniji je, otvoreniji...

MARIN: To ne vrijedi samo za sportaše, takvi su i glumci, pjevači, najlakše je s najvećima.

Gdje vidite hrvatski sport sutra?

BERNARD: Nisam veliki optimist jer sustavi nisu prilagođeni sportašima nego činovnicima. Puno saveza bave se sami sobom, mnogi brane isključivo svoje vlastite interese nauštrb sporta.

MARIN: U sportu je sve više ljudi koji žive od sporta, a sve manje onih koji žive za sport.

BERNARD: Nema više volontera, ljudi koji žele pomoći nekom djetetu...

TOMISLAV: Sport će se individualizirati jer nećemo moći konkurirati u momčadskim sportovima.

BERNARD: Sport bi se trebao osloboditi plaćanja članarina, sportski klubovi ne bi smjeli funkcionirati na principu članarina jer to ne vodi u rad s talentiranima, nego s onima koji to mogu platiti.

Država bi trebala pronaći način da sport za djecu i mladež bude besplatan.

TOMISLAV: Neophodne su i porezne olakšice za one koji žele ulagati u sport. Ali ne u profesionalni, nego u omladinske pogone.

MARIN: Na kraju krajeva, davno je istraživanje u svijetu pokazalo da svaki cent uložen u sport je tri centa manje koje moraš uložiti u zdravstvo!

Želite li za kraj još nešto dodati?

TOMISLAV: Bio sam na SP-u i EP-u u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu, futsalu... Želja mi je još samo izvještavati s olimpijskih igara.

SVI UGLAS: Nitko od nas nije bio! Ali svi bismo voljeli otići...