Kao vrsni vaterpolist i trener Frane Nonković je prošao, u pravom smisli riječi, cijeli sportski put - iz malog kluba i male vateropolske sredine, preko prve lige i većih vaterpolskih klubova do medalja na Europskom prvenstvu, Mediteranskim igrama i Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine.

Zadarski vaterpolo bio je nepresušni izvor darovitih vaterpolista i u bivšoj državi, a 1957. godine posebno se nametnuo 18-godišnji Frane Nonković koji je, još kao junior počeo igrati za prvu momčad zadarskog PK Jedinstvo, da bi bio uvršten i u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije. Frane je bio jedan od najzaslužnijih što je Jedinstvo 1958. godine na prvenstvu Hrvatske u Bjelovaru osvojilo prvo mjesto kao i 1959. godine na prvenstvu održanom na Hvaru. Bila je to njegova posljednja sezona s kapicom zadarskog kluba.

NIZANJE USPJEHA

Nakon završene gimnazije prihvatio je poziv dubrovačkog Juga, gdje ga je preporučio bivši trener i igrač Jedinstva, Dubrovčanin Ante Baica. Kao igrač Juga, Frane je jednu godinu bio i prvi strijelac jugoslavenske lige. Nakon pet godina prešao je u riječki klub Primorje gdje je proveo veći dio karijere i gdje je 1970., u ulozi igrača i trenera, bio glavni autor povratka kluba među prvoligaše.

Od značajnijih medalja osvojenih na velikim natjecanjima svakako treba spomenuti srebro s Europskog prvenstva u Leipzigu 1962. godine te srebro s Mediteranskih igara u Napulju 1963. Ipak, u njegovoj dugogodišnjoj karijeri najsjajnije sjaji srebrna medalja s Olimpijskih igrara u Tokiju 1964. godine gdje je nastupio kao član reprezentacije Jugoslavije. Borba za zlato bila je napeta do samog kraja. Jugoslavija je najprije osvojila prvo mjesto u svojoj skupini C, pobjedivši SAD 2:1, Nizozemsku 7:2 i Brazil 8:0. Tim pobjedama je u četvrtfinalnoj skupini pridodala i trijumf nad Belgijom 6:2, dok je s Mađarskom odigrala neodlučeno, 4:4. U posljednjim sekundama igre Mirko Sandić nije realizirao četverac što je bio koban promašaj. U razigravanju za poredak od prvog do četvrtog mjesta Jugoslaveni su pobijedili SSSR 2:0 i Italiju 2:1, ali su Mađari bili uvjerljiviji i Talijane dobili 3:1, a Sovjete 5:2. Zbog bolje gol razlike domogli su se najsjajnijeg odličja.

KARIJERA NAKON SPORTSKE

Oprostivši se od aktivnog igranja, Nonković je prešao na trenersku klupu Solarisa iz Šibenika i Primorja iz Rijeke. S oba je kluba došao do finala Kupa pobjednika kupova - 1976. sa Solarisom, a 1981. s Primorjem. Nakon niza odličnih rezultata u Primorju, Nonković postaje predsjednik Stručne komisije Vaterpolskog saveza Hrvatske.

Od 1987. bavi se suđenjem te poslije postaje delegat i kontrolor. Jedan je od osnivača Vaterpolskog saveza Primorsko–goranske županije.

“DANI PROVEDENI NA KOLOVARAMA NEZABORAVNI SU. BILI SMO SJAJNA KLAPA, PRAVI PRIJATELJI, SVI SKLONI ŠALI I VESELJU. ZAPRAVO, DRUŽENJE NAM JE BILO NA PRVOME MJESTU, A PLIVANJE USPUT. KOD VATERPOLA JE BILO OZBILJNIJE”, PRISJETIO SE FRANE

osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA

25. travnja 1939., Metković

KLUBOVI

VK Jedinstvo, Zadar (danas VK Zadar)

VK Jug, Dubrovnik

VK Crvena zvezda, Beograd

VK Primorje, Rijeka (kao igrač i kao trener)

VK Solaris, Šibenik (kao trener)

Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 70 puta

ODLIČJA

Olimpijske igre

1964. srebro, Tokio

Europsko prvenstvo

1962. srebro, Leipzig

Mediteranske igre

1963. srebro, Napulj

Univerzijada

1961. zlato, Sofija

NAGRADE

1984. Trofej Hrvatskog vaterpolskog saveza

2008. Zlatna plaketa “športašima stoljeća”

za ostvarenje najviših dostignuća u vaterpolu povodom obilježavanja stogodišnjice Športskog društva Primorje

2009. Nagrada za životno djelo Zajednice sportova Primorsko-goranske županije