Švicarski St. Moritz imao je silne probleme s vremenskim (ne)prilikama, ali unatoč tome Igre su bile iznimno uspješne. Najveća zvijezda bila je norveška klizačica Sonja Henie

Druge Zimske olimpijske igre, u St. Moritzu 1928., zapravo su prve prave, planirane i organizirane u cijelosti kao samostalan događaj, neovisno o ljetnim igrama. Neki zimski sportovi našli su se na olimpijskom programu već puno ranije (prvi put u Londonu 1908.), a organizatori Igara u Parizu 1924. inzistirali su na cijelom zimskom programu koji bi bio dio tih OI. Taj eksperimentalni dodatak pod nazivom “Tjedan zimskih sportova” održan u Chamonixu, postigao je izvanredan uspjeh, iznad svih očekivanja, te je na kongresu MOO-a 1925. retrogradno proglašen I. Zimskim olimpijskim igrama.

Na istom kongresu ustanovljene su ZOI kao samostalan događaj, a domaćinstvo idućih Igara dodijeljeno je gradiću St. Moritzu zapravo bez konkurencije. To švicarsko mjesto doslovno je kolijevka zimskog turizma i već u ono vrijeme imalo je dovoljno hotela i odlično razvijenu infrastrukturu ne samo za turizam već i za zimske sportove, pa čak i iskustvo u organizaciji zimskih natjecanja (utrke na Cresta Run skeleton stazi i umjetničkog klizanja na zaleđenom jezeru St. Moritz).

Igre održane sredinom veljače obilježio je problem koji će biti konstantna prijetnja svim budućim zimskim olimpijskim igrama i uopće zimskim natjecanjima na otvorenom – borba s vremenskim (ne)prilikama. Neuobičajeno loše i toplo vrijeme za zimu stvorilo je ogromne probleme organizatorima. Za vrijeme otvaranja igara bjesnjela je mećava, ali to je bio samo početak. Utrka skijaškog trčanja na 50 km započela je na temperaturi od 0°C i završila na nevjerojatnih 25°C (!), a neka natjecanja u umjetničkom klizanju zbog lošeg su vremena prebačena na klizalište kultnog hotela Kulm (koji je kao i drugi luksuzni hoteli imao svoje klizalište i svoje staze za curling).

Na kraju su sve utrke na 10.000 metara u brzom klizanju morale biti otkazane (to je jedini put u povijesti ZOI da je neka disciplina u potpunosti otkazana), a 18 sati uporne kiše dovelo je do odgode svih natjecanja predviđenih za taj dan. Uopće, problemi s mekanim snijegom, mekim i nesigurnim ledom, kišom i jakim vjetrom, bili su stalni izazov za sigurnost natjecatelja, kao i za organizatore koji su morali improvizirati, prilagođavati termine i lokacije natjecanja.

PRVO ZLATNO ODLIČJE ZA SONJU HENIE

Usprkos problemima s vremenom, Igre su bile iznimno uspješne. Nastupilo je ukupno 464 sportaša (od kojih su 26 bile žene) iz 25 zemalja. Argentina, Japan, Nizozemska, Meksiko, Rumunjska, Luksemburg i Estonija debitirale su na ZOI, zajedno s Njemačkom, koja nije slala sportaše u Chamonix 1924. godine.

Najveća zvijezda bila je jedna od najpoznatijih klizačica u povijesti - Sonja Henie iz Norveške kojoj su ove Igre bile početak svjetske karijere. Henie koja dolazi iz bogate norveške obitelji, već je kao djevojčica od samo 11 godina nastupila na Igrama u Chamonixu gdje je završila na 8., posljednjem mjestu. Taj neuspjeh nije ju ni najmanje obeshrabrio, rapidno je napredovala i na Igrama u St. Moritzu osvojila prvu od svoje tri zlatne medalje. Uspjeh je ponovila i na iduće dvoje ZOI 1932. u Lake Placidu i 1936. u Garmisch-Partenkirchenu, a i danas drži rekord sa osvojenih deset SP-a (1927.-1936.) i šest EP-a (1931.-1936.).

Inače, priča o uspjehu Sonje Henie - bez namjere da se imalo umanjuje njezin ogroman uspjeh – je i priča o privilegiji i snazi novca. Naime, njezin otac vrlo je rano angažirao najbolje svjetske trenere i stručnjake (među ostalima i slavnu rusku balerinu Tamaru Karsavinu) koji će od njegove kćeri napraviti ne samo najbolju klizačicu na svijetu, već i veliku sportsku zvijezdu. Sonja Henie tako je prva klizačica koja je koristila plesnu koreografiju, uvela kratku suknju u umjetničko klizanje te nosila bijele klizaljke koje su stvarale dojam lakših i duljih nogu. Kasnije, kada su bijele klizaljke postale standard za klizačice, Henie je počela nositi bež klizaljke jer je željela ostati jedinstvena.

Za vrijeme svoje sportske karijere intenzivno je putovala radi natjecanja i suradnje s različitim vrsnim trenerima, ali i kako bi nastupala na različitim priredbama. Bila je javna tajna da je Sonjin otac, unatoč strogim zahtjevima za amaterizam tog vremena, tražio “novac za troškove” za njezine klizačke nastupe. Oboje roditelja odustali su od svojih karijera u Norveškoj kako bi pratili Sonju na putovanjima i bili njezini menadžeri, a ona je vrlo rano postala toliko popularna da je policija morala intervenirati kako bi održala red tijekom njezinih nastupa u različitim gradovima, kao što su Prag ili New York.

Nakon završetka sportske karijere počela se baviti glumom i krajem 30-ih bila jedna od najbolje plaćenih zvijezda Hollywooda.

SKELETON GLAVNA ATRAKCIJA IGARA

Program Igara u St. Moritzu bio je vrlo sličan onome u Chamonixu 1924., uz dvije izmjene. Vojna patrola nije održana kao službeni već kao demonstracijski sport, a na program je uveden skeleton – opasna i atraktivna varijanta sanjkanja potrbuške glavom prema naprijed, koja se uzima kao najstariji sanjkaški sport.

Natjecanje u skeletonu bilo je glavna atrakcija Igara, a uostalom taj sport usko je povezan sa St. Moritzom. Naime, kada su prvi zimski gosti stigli u ovaj gradić (1864. godine zahvaljujući viziji Johanna Badrutta, vlasnika hotela Kulm, koji je pozvao svoje britanske ljetne goste da dođu zimi) - idilične zimske scene oduševile su ih na prvi pogled, ali dokonim imućnim turistima nedostajao je neki oblik zabave u snijegom zatrpanom mjestašcu.

Tako je početkom 70-ih godina 19. stoljeća, nekolicina Engleza prilagodila jednu vrstu dostavnih teretnih sanjki za brze vratolomne spustove po uskim zaleđenim uličicama St. Moritza. Zanimacija je postala hit, ali sve učestalije su bile nezgode sa slučajnim prolaznicima. Da spriječi nezadovoljstvo lokalnog stanovništva (koje bi potencijalno ugrozilo i njegov, velikim trudom uspostavljen zimski turizam), Badrutt je sagradio prvu prirodnu stazu za sanjkanje i na taj način dao prave temelje budućem sportu (točnije – sportovima). Nekoliko godina kasnije, 1884., zajedničkim radom lokalnog stanovništva i turista sagrađena je Cresta Run - najpoznatija i najstarija staza za skeleton. U upotrebi je i danas, a korištena je i za Igre u St. Moritzu – 1928. i 1948. Inače, utrke u sanjkaškim sportovima prvih su desetljeća bile rezervirane za bogate avanturiste koji bi se u alpskim resortima našli preko vikenda radi natjecanja, zabave i provoda. Trening uopće nije postojao, natjecatelji su jednostavno kupili ili unajmili bob ili sanjke, zabavljali se i natjecali, a tek 50-ih godina počinje se formirati pravi sport.

KONJIČKI SPORTOVI NA ZALEĐENOM JEZERU

Još jedna ogromna atrakcija Igara 1928. bili su konjički sportovi na zaleđenom jezeru St Moritz. Ekskluzivnost konja na ledu uz spektakularnu snježnu pozadinu, kao i poveznica s bogatim slojevima društva i luksuzom St. Moritza, bila je pun pogodak. Izvan programa organizirano je više događaja, a jedini službeni bio je varijanta skijoringa u kojoj konj (bez jahača) vuče skijaša zaleđenom površinom ili snijegom. Što se tiče rezultata, Norveška je potvrdila svoju dominaciju osvojivši ukupno 15 medalja i prvo mjesto na ljestvici zemalja ispred SAD-a, Švedske i Finske, dok je u hokeju na ledu kanadska momčad (koju su činili isključivo diplomanti Sveučilišta u Torontu) ponovno deklasirala sve ostale osvojivši turnir bez ijednog primljenog pogotka!

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.