Rođen je 4. studenoga 1942. u Zagrebu. U mlađim uzrastima nastupao je za momčad zagrebačkog Jedinstva. Sa sedamnaest godina, 1959. godine, prelazi u zagrebački Dinamo. Do 1970. godine nosi modri dres Dinama i punih jedanaest godina ispisuje najljepše stranice klupske povijesti. Odigravši 410 utakmica i postigavši 74 pogotka za Modre, osvajio je jugoslavenski kup u sezonama 1962./63., 1964./65. i 1968./69. U osvajanju Kupa velesajamskih gradova 1967. godine bio je jedan od važnijih nogometaša, postigavši posljednji pogodak u četvrtfinaloj utakmici natjecanja. Dinamo je kod kuće pobijedio slavni talijanski Juventus 3-0. U polufinalnoj utakmici protiv Eintrachta iz Frankfurta postigao je odlučujući pogodak iz jedanaesterca. Tim pogotkom Dinamo se plasirao u finale protiv Leeds Uniteda, u kojem je klub osvojio za sada jedini hrvatski europski trofej. Dobitnik je Žute majice Sportskih novosti za najboljeg nogometaša u prvenstvenoj sezoni 1963./64. i 1968./69.

Iz Dinama je 1970. godine prešao u belgijski klub Beetschot VAC i njegov je dres nosio do 1974. godine. Nastupao je za mlađe uzraste reprezentacije bivše države. Kao nogometaš Dinama za A reprezentaciju je od 1963. do 1969. godine odigrao 29 utakmica i postigao 6 pogodaka. Debitirao je u Bukureštu 27. listopada 1963. godine u prijateljskoj utakmici protiv reprezentacije Rumunjske. Domaćini su pobijedili Jugoslaviju 2-1. Od dresa reprezentacije oprostio se u Skopju 19. listopada 1969. godine u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo protiv Belgije. Jugoslavija je slavila 4-0.

Sudionik je Olimpijskih igara 1964. godine u Tokiju i Europskog prvenstva - Kupa nacija 1968. godine u Italiji, gdje je osvojio srebrnu medalju.

Bio je odličan tehničar i svestran igrač. Branič, veznjak, a najčešće pomagač s naglašenom napadačkom ulogom. Iznimno korektan igrač posebno se isticao odličnim izvođenjem slobodnih udaraca i jedanaesteraca.

Po završetku igračke karijere u tri navrata bio je trener Dinama: u sezoni 1977./78., 1983. i 1989. godine. Trenirao je Croatiju iz Toronta 1998. godine, a bio je i izbornik reprezentacije Iraka od 2001. do 2002. godine.

U njegovoj blistavoj karijeri posebno mjesto je utakmica u kojoj je igrao protiv slavnog Pelea, najvećeg nogometaša svih vremena, o čemu je govorio:

- Ja sam jedan od sretnika koji je doživio Pelea uživo. Jer jedno je gledati ga s tribina ili na televiziji, biti s njim na terenu, boriti se i nadmudrivati se s njim, to je druga stvar. Čisto nešto drugo. Doživio sam ga i divio mu se. Mi smo (Dinamo) bili u Santiagu, to neću nikada zaboraviti. Igrao je i Santos. Mi smo s njima boravili u istom hotelu. I na kraju turnira je bilo pitanje Santos ili Catolica, tko će pobijediti? To nisam nikada vidio. Igrali su s deset, čak i devet igrača. Santos plus Pele. Tolika je bila snaga Peleova nogometa da su ga na kraju proglasili kraljem.

Rudolf Belin, kapetan Dinama pri osvajanju Kupu velesajamskih gradova 1967. godine, smatrao je nezaboravnim finale protiv slavnog Leedsa. U Zagrebu 2-0 za Dinamo, u gostima 0-0. Dinamo je odnio trofej, a igrače je deset tisuća ljudi dočekalo u zagrebačkoj zračnoj luci.

Legendarni kapetan nekoliko je desetljeća bio zaštitni znak Dinama i nogometnog Zagreba.

Posljednji ispraćaj Rudija Belina bit će u ponedjeljak (10. studenoga) u 14.15 sati u Aleji velikana na zagrebačkom groblju Mirogoj. (hoo/jg)


Predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša Krajač izrazili su sućut obitelji, rodbini i prijateljima preminule nogometne legende:


Poštovana obitelji Belin,


u trenucima velike žalosti, kada smo ostali bez vašeg i našeg Rudija, vrsnog nogometaša i olimpijca, legendarnog kapetana i iznad svega sjajnog čovjeka, primite izraze najdublje sućuti u osobno ime i u ime hrvatske olimpijske obitelji.