Hrvati su uvijek imali vrhunske vaterpoliste, no ipak je nedostajalo nešto. A upravo to im je donio Ratko Rudić, ustvrdio je Tamaš Kašaš, najbolji strijelac u povijesti olimpijskih igara i trostruki olimpijski pobjednik S filmom “Dogodio se”, o Ratku Rudiću, dogodio se i jedan od najboljih domaćih sportskih dokumentaraca

Premijera dokumentarca “Dogodio se”, redatelja Dejana Aćimovića, filmske biografije najtrofejnijeg svjetskog vaterpolskog trenera Ratka Rudića, bio je društveni događaj visoke razine kojem nije odolio nazočiti niti hrvatski premijer Andrej Plenković. A ne dolazi predsjednik Vlade RH baš na svaku premijeru na koju ga pozovu. Nakon gledanja filma, premijer je onako u prolazio ustvrdio: - Tek kada pogledate ovaj film, shvatite kakva svjetska veličina živi tu među nama. I doista, teško ćete naći mnogo osoba u Lijepoj Našoj koja u svijetu, u svom fahu, toliko znači. A o kakvom velikanu svog zanata ovdje govorimo, najbolje oslikavaju uvodne izjave u filmu. Poput one koju smo čuli od igračke legende Manuela Estiartea, svojedobno najboljeg vaterpolista na svijetu: - Mi u Španjolskoj rekli bismo da je Rudić onaj koji suparnicima stalno “uzima i otima”, ali to čini vrlo inteligentno. Ja sam sedam godina bio najbolji vaterpolist svijeta, no dok mi je on bio na putu nisam osvojio niti jedno zlato.

S obzirom na to da je Rudić kao mladi trener “ratovao” i sa Sovjetima, jako ga dobro pamti još jedna igračina, Giorgi Mshvenieradze:

- Samo arhitekti imaju tako sustavan pristup poslu. A Rudić je bio trenerski arhitekt.

RATKO JE KAO MORSKI PAS

Vrlo snažne dojmove ostavio je Ratko za sobom i kao izbornik dviju velikih sportskih zemalja, Italije i SAD-a. I dok Talijani i danas pričaju o njemu kao inovatoru, čovjek koji je smišljao novotarije u pripremama i treningu, i tako postizao nove uspjehe, nekad ponajbolji američki vaterpolist Terry Schroeder ističe:

- Rudić kao da je imao džojstik s kojim bi dobio ono najbolje od igrača koje vodi…

Nakon dva olimpijska zlata s reprezentacijom Jugoslavije i jednog s Italijom, svoj četvrti naslov olimpijskog pobjednika osvojio je kao izbornik hrvatske reprezentacije. Da ju uopće preuzme nagovorio ga je najtrofejniji hrvatski vaterpolist Perica Bukić koji za njega, u filmu, kaže ovo:

- Ratko je kao morski pas. Kad nanjuši krv, zagrize i ne pušta dok ne ostvari što želi, a to je - zlato. Njegova je misija uvijek bila biti prvi, sve pobijediti, ostaviti sve iza sebe. Sve je počelo 1954., kada je Ratku bilo osam godina, na plivalištu u Zadru u kojem je njegov otac (vojno lice) u to vrijeme radio. Kao i njegova oca, i Ratka je put vodio od grada do grada, no njega uvijek na bazen, kao da je imao neki vodeni gen.

Kao tinejdžer, Rudić se vaterpolski razvijao u Splitu, a iz tih dana pamti ga splitski trenerski velikan Mišo Asić.

- Sjećam ga se kada je imao 16 godina. Već tada se na njemu vidjelo da se razlikuje od grupe. Vi kao trener ne možete svoje ideje uvijek prenijeti na sve igrače, a on je to upijao poput spužve.

Kao igrač, s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je pet medalja, a bilo bi ih još da nije imao pehova. Zbog loma prsta na nogometu nije igrao na Olimpijskim igrama u Meksiku (1968.), a zbog ozljede testisa propustio je SP u Zapadnom Berlinu (1978.). Još veći peh zbio se tri godine prije kada je bio pozitivan na dopinškom testu na SP-u u Kolumbiji. Po izbijanju te informacije na površinu zavladala je velika nevjerica, cijeli vaterpolski svijet je ostao zatečen, ne vjerujući da je to moguće.

I doista, pokazalo se da to nije bila istina, pa se Svjetski plivački savez na kraju i ispričao, ali od te isprike nije bilo vajde jer je Jugoslavija ispala iz igre za odličje.

- Drago mi je da se FINA ispričala i priznala da je to bila pogreška, no ja sam uvjeren da ona nije bila slučajna nego namjerna - ustvrdio je tadašnji kapetan reprezentacije Ozren Bonačić. Nakon što mu je ušao u šut i iščašio rame, tada najbolji vaterpolist svijeta Milivoj Bebić, “pogurao” je Ratka u igračku mirovinu. No, on je odmah počeo raditi kao Partizanov trener mlađih uzrasta, potom je preuzeo juniorsku reprezentaciju, nakon čega je dobio u ruke i seniorsku vrstu. I to ususret OI u Los Angelesu 1984. čega se prisjetio njegov bivši suigrač Đorđe Perišić.

- Pošto je plasman na prethodnom SP-u bio loš, ja sam na predsjedništvu Saveza predložio da se za novog izbornika imenuje Ratko Rudić. Otpora nije bilo, no nisam baš siguran da su svi s radošću prihvatili moj prijedlog.

NAPOKON ZA KORMILOM HRVATSKE

Kako god, Ratko je u Los Angelesu osvojio zlato i započeo najveću trenersku karijeru u vaterpolu ikad. A osvojio ga je i zbog toga što se distancirao od dojučerašnjih suigrača čega se prisjetio tadašnji vratar Milorad Krivokapić:

- Kad je postao izbornik, prestalo je druženje s nama igračima.

O tome je, u filmu i na premijeri, svjedočio i Dragan Andrić:

- Ratko se postavio kao da nikad nismo jeli isti kruh. Nisam uopće imao osjećaj da smo još donedavno igrali zajedno.

U svemu tome najlošije je prošao Ratkov dobar prijatelj Bobo Trifunović koji ga, u filmu, nije mazio:

- Obično se događa da bivši igrači kao treneri postanu suprotno od onoga što su bili. Ratko je makijavelist, ne bira sredstva da bi došao do cilja. Zna biti okrutan, pokvaren... Ambiciozan je i gazi sve ispred sebe.

S te pozicije htio je Rudić izlazna vrata reprezentacije pokazati i Bebiću i to zbog jednog kašnjenja na trening na što su reagirali čelnici Vaterpolskog saveza Jugoslavije i u tome ga spriječili.

- Pet godina smo u reprezentaciji bili suigrači, a sada mi je on odjednom postao šef. Ratko je očito imao podsvjesni strah od gubljenja autoriteta, no kada je to riješio sam sa sobom, onda više nije bilo problema - prisjetio se tog vremena tada najbolji vaterpolist svijeta.

SPORTAŠI U AGONIJI

Kako je trenerski staž odmicao tako je i Rudić popuštao o čemu u filmu svjedoči i Goran Sukno:

- Tijekom priprema bili bismo premoreni, u agoniji, no kako se približavalo veliko natjecanje, Ratko bi popuštao. S kondicije bi više prelazio na igru, a popuštao bi i u kontekstu discipline.

Recimo, pustio bi nas da se mi sami rasporedimo po sobama kako nam odgovara. Doista nas je maltretirao, ali je znao da samo psihofizički spreman igrač može igrati najbolje kada je to potrebno.

O toj Rudićevoj neumoljivosti anegdotu je ispričao i Igor Milanović, strijelac pogotka za svjetsko zlato u finalu SP-a protiv Italije:

- Bili smo na pripremama u Rovinju, a voda u tom bazenu bila je prilično hladna pa smo se na to požalili. No, Ratko je tada ugledao neko dijete od pet-šest godina te ga gurnuo u bazen te nas zapitao: “Kako to mislite da je hladno, pa zar ne vidite da se i djeca kupaju?”

Nakon dva olimpijska zlata i jednog svjetskog naslova, Rudić je svoju trenersku genijalnost preselio u Italiju gdje ga je čekalo puno posla oko promjene pristupa treningu kod tamošnjih vaterpolskih zvijezda. No, i u tome je itekako uspio te je s azzurrima osvojio “grand slam” - po jedno olimpijsko i svjetsko te dva europska zlata unutar samo jednog olimpijskog ciklusa!

Nakon što je u Atlanti 1996. s Talijanima osvojio olimpijsku broncu, a na OI u Sydneyju (2000.) ostao bez medalje, došlo je vrijeme da se otisne dalje, pa ga je put odveo u SAD. A ondje je, s manje talentiranom momčadi od prethodnih mu, radio četiri godine, da bi potom prihvatio zov domovine. I tako je Rudić započeo rudarski posao s Hrvatima. Krenulo je s europskim sedmim mjestom u Beogradu (2006.), ali i svjetskim zlatom u Montrealu (2007.). Nastavilo se s dvije svjetske bronce (2009., 2011.), europskim zlatom (2010.), a potom i olimpijskim trijumfom (2012.).

Potvrdilo se koliko su Bukić, Bebić i Sukno bili u pravu kada su inzistirali na Rudićevu povratku. Pokazalo se i ovo što je u filmu ustvrdio i mađarski velikan, trostruki olimpijski pobjednik Tamaš Kašaš. Najbolji strijelac u povijesti olimpijskih igara (56 pogodaka) sažeo je svu istinu o Rudiću u dvije rečenice:

- Hrvati su uvijek imali odlične igrače, no ipak im je nedostajalo nešto. A to je ono što im je donio Ratko Rudić…

Tvorac i idejni začetnik projekta, Dejan Aćimović naglasio je: - Napraviti ovaj film bila je iznimna čast, povlastica, ali i velika odgovornost. Više od svega želio bih da ovaj film vidi što više djece, da ih potakne na bavljenje sportom. To je uostalom svrha svega ovoga.