U svoje doba (70-ih) Vinko Jelovac bio je jedan od najboljih centara Europe koji je izluđivao suparnike i punio im koš

Neki rekordi stajat će vječno, a upravo zbog njih neki ljudi nikada neće biti zaboravljeni. Tom društvu pripada Vinko Jelovac koji si je sa 7351 košem u ligi bivše države zacementirao status legende. Najefikasniji u povijesti jednog jakog prvenstva. Zauvijek!

- Da, trajat će vječno, te države više nema, a ja sam imao prednost što nisam otišao u inozemstvo, dok su Dalipagić i Kićanović igrali i vani... – reći će Jelovac.

U svoje doba (70-ih) bio je jedan od najboljih centara Europe koji je izluđivao suparnike i punio im koš. Imao je snagu, čvrstinu, ofenzivni skok, ali jednako tako i odličnu tehniku, znanje i spretnost. Imao je sve, ali i nešto više – horog, šut poznat i kao „udica“ koji se danas tek povremeno koji igrač sjeti upotrijebiti. A Vinko ga je u ono vrijeme radio najbolje, razvio do savršenstva.

- Bio sam inferioran u visini, zapravo sa 2,04 bio sam najniži centar; borio sam se protiv puno viših sa snagom, ali i s horogom sam rješavao probleme, tek sam se pod starije dane počeo izvlačiti na šut. Da, horog mi je bio odličan. Morao sam se snalaziti i tako sam koristio taj šut koji je sada pomalo zaboravljen. Današnji igrači više nemaju vremena ni razloga da ga treniraju i koriste.

U njegovoj igri ponajviše su uživali Ljubljančani, jer je nakon prvih košarkaških koraka u hrvatskim klubovima, karijeru nastavio i završio u Olimpiji. Čak 14 godina vjernosti slovenskoj ekipi, kojoj je 1970. „podario“ naslov prvaka te zaslužene ovacije nakon zadnje utakmice (nakon više od 1000 odigranih) kada se 5. prosinca 1982. Tivoli tresao od skandiranja „Mi smo Vinkovi, Vinko je naš“.

DESET GODINA U DRESU REPREZENTACIJE

Jelovac je deset godina oblačio dres reprezentacije (1967.-1977.), a u tom razdoblju osvojio je ukupno osam medalja s velikih natjecanja: uz svjetsko zlato ulovio je i srebro, pet medalja s europskih prvenstava (tri zlata i dva srebra) te olimpijsko srebro iz Montreala.

- Najdraži trofej?

Možda onaj na početku karijere u reprezentaciji Jugoslavije. Zlato sa SP-a 1970. u Ljubljani u Tivoliju. Bio sam drugi najmlađi član, bila je velika euforija, cijelo natjecanje na mene je ostavilo poseban dojam, počeli su redovni televizijski prijenosi, uživali smo veliku popularnost, bilo je sjajno… - prisjetio se Jelovac.

Kada smo ga pitali tko je od trenera na njega imao veliki utjecaj, izdvojio je dvojicu.

- Prvi je bio Ranko Žeravica koji je u reprezentaciji forsirao mlade igrače. Ja sam bio među njima, i davao mi je priliku dok su na klupi sjedili iskusniji. Drugi je bio Mirko Novosel s kojim smo postigli najveće uspjehe u dresu bivše države i koji je sastavljao ekipu bez ikakvih predrasuda i također uvodio mlade.

VELIKI KRAJ VELIKE IGRAČKE KARIJERE

Veliku karijeru okončao je na fenomenalan način, Zadru je u Tivoliju ubacio 53 koša i rekao zbogom. Tijekom tog igračkog razdoblja s jednim košarkašem je posebno dobro surađivao na parketu.

- Najveći dojam u reprezentativnoj karijeri, a igrali smo zajedno i u Olimpiji, na mene je ostavio Krešimir Ćosić. U ono vrijeme bio je daleko najsuperiorniji košarkaš izvan NBA lige. Mogao je i tamo igrati veliku ulogu, ali onda se nije išlo u SAD. Bio je jedna nevjerojatna, svjetska figura u košarci s kojom je bilo lako igrati.

Za Krešu kažu da je bio vizionar, ali na neki način bio je i naš sugovornik. U svoje treninge ubacio je vježbanje s utezima, a toga onda nije bilo - kaže, pa nastavlja:

- Završio sam DIF u Ljubljani i tako imao dosta dobru podlogu za fizičku kulturu. Palo mi je to na pamet i bilo je za mene vrlo uspješno. Ustalio sam se u petorci reprezentacije. Da, možda sam bio predvodnik takvog načina treniranja.

IZ SPORTA U BIZNIS

Krenuo je u trenerske vode, usavršavao se i u Americi. Prvu priliku je dobio, a gdje drugdje, nego u Ljubljani, prvo u Slovanu, onda u Olimpiji. Radio je zatim po Hrvatskoj i Italiji, pa dobio poziv koji se ne odbija od izraelskog košarkaškog diva Maccabija s kojim je stvarao lijepu priču (dvostruka kruna 1998.), ali nije izdržao više od sezone.

S Cibonom je bio prvak Hrvatske i osvajač Kupa (1999.), najavljivao velike stvari, ali “pod Tornjem” nije bilo strpljenja. Kratko se zadržao i u Splitu, a zatim krajem travnja 2002. naprasno otišao iz sporta u kojem se proslavio.

- Imao sam briljantnu igračku i respektabilnu trenersku karijeru. Dao sam svoj maksimum u 35 godina, shvatio sam da je to bilo dovoljno i samo sam “presjekao”. Više nisam ušao u košarkašku dvoranu. Želio sam ostatak života živjeti kao normalan čovjek, bez pritiska, bez obveza koje iziskuje profesionalni sport. Pokrenuo sam biznis u Vrsaru, destileriju alkoholnih pića, živim na relaciji Ljubljana – Istra, nekoliko mjeseci svake godine odem do kćeri u Ameriku. Uživam u životu, fino i mirno… - završio je Jelovac.

Osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA:

18. studenog 1948. godine, Jelovci kod Pazina

KLUBOVI:

Pula, Oriolik (Slavonski Bord), Olimpija (Ljubljana)

TROFEJ:

prvenstvo Jugoslavije (1970., Olimpija)

REPREZENTACIJA:

Jugoslavija

ODLIČJA:

OI (srebro 1976.),

SP (zlato 1970., srebro 1974.),

EP (3 zlata - 1973., 1975., 1977., dva srebra - 1969., 1971.),

Mediteranske igre (zlato 1971.)

TRENERSKA KARIJERA:

Slovan (Ljubljana), Olimpija (Ljubljana), Pula, Osijek, Palermo, Olbia (Sardinija), Krško, Rijeka, Maccabi (Tel Aviv), Cibona, Split.

TROFEJI:

Kup i prvenstvo Izraela (1998., Maccabi),

Kup i prvenstvo Hrvatske (1999., Cibona)