HRVATSKE MEDALJE U TOKIJU ZLATO
Matea Jelić (taekwondo, do 67 kg)
Martin i Valent Sinković (veslanje, dvojac bez kormilara)
Nikola Mektić i Mate Pavić (tenis, muški parovi)

SREBRO
Marin Čilić i Ivan Dodig (tenis, muški parovi)
Tonči Stipanović (jedrenje, klasa Laser)
Tin Srbić (gimnastika, preča)

BRONCA
Damir Martin (veslanje, samac)
Toni Kanaet (taekwondo, do 80 kg)

HOO „dežurao” u Zračnoj luci Franjo Tuđman
Uoči i za vrijeme Olimpijskih igara Tokio 2020. Hrvatski olimpijski odbor priređivao je ispraćaje i dočeke olimpijcima i olimpijkama koji su branili nacionalne boje u japanskoj prijestolnici. Tih dana bilo je uistinu dinamično u Zračnoj luci Franjo Tuđman, a posebno kada su se počeli svakodnevno izmjenjivati odlasci i dolasci.
Zbog pravila o zadržavanju športaša u Japanu najdulje 48 sati od posljednjeg natjecanja, nitko od naših predstavnika s nastupom u prvom tjednu Igara, nije ostao do njihova zatvaranja. Naprotiv, neki od njih zaputili su se prema domovini i u večernjim satima dana u kojem su završili natjecanje. Pritom se događalo da dio naših športaša i športašica još nije bio ni otputovao u Tokio, a mnogi su se već vraćali.
Vrijedna ekipa HOO-a, najčešće predvođena glavnim tajnikom Sinišom Krajačem, uspjela je „uloviti ritam” te sve ih dostojno ispratiti i dočekati. Svesrdno su asistirali njegovi pomoćnici Neven Šavora (NSS i razvojni programi), Ranko Ćetković (marketing), Hrvoje Balen (lokalni šport) i Biserka Vrbek (pravni poslovi) te savjetnica Mia Baćić. Pokazujući koliko HOO cijeni i sam status olimpijca/olimpijke, cvijećem su dočekane sve naše tokijske uzdanice, a osvajači i osvajačice medalje dobili su na dar još i HOO-ov „dukat”, posebno izrađen za tokijske junake.
Osim predstavnika HOO-a u ulozi domaćina, dočecima osvajača olimpijskih medalja nazočili su i brojni uglednici iz društvenog i političkog života.
Unatoč umoru od putovanja, naši su olimpijci i olimpijke pri povratku s Igara pokazivali neskriveno oduševljenje, nerijetko i iznenađenje, zbog dočeka uz cvijeće, čestitke i medijsku pozornost. To najbolje govori u kojoj je mjeri potez HOO-ovih djelatnika i suradnika bio - pun pogodak.

Olimpijske igre u Tokiju iz nekoliko će razloga nositi epitet povijesnih Igara - prve su u mirnodopskom razdoblju olimpijske povijesti odgođene za godinu dana, prve su održane bez gledatelja, uz to su i prve održane u uvjetima pandemijske ugroze čovječanstva. Bile su to i prve „Igre pod maskama”, uz dosad nezabilježene zdravstveno-sigurnosne mjere, sa stalnim testiranjima, mjerenjem temperature, obveznom uporabom dezinfekcijskih sredstava i zabranom većih okupljanja.
U takvim neobičnim i bitno otežanim uvjetima, od 23. srpnja do 8. kolovoza na Igrama je u 33 športa, odnosno 50 športskih disciplina, sudjelovalo više od 11 500 športašica i športaša iz 205 država svijeta, uz dodatnu MOO-ovu olimpijsku reprezentaciju izbjeglica i prognanika.

Za hrvatski šport tokijske Igre su bile dvostruko „druge”. Ponajprije jer su druge najuspješnije otkako Hrvati nastupaju na velikoj olimpijskoj pozornici pod vlastitom trobojnicom, a potom i zbog drugog najmanjeg broja naših olimpijaca i olimpijki na ljetnim Igrama (59 iz 16 športova), nakon Barcelone 1992.
Za novu potvrdu epiteta „športske nacije”, hrvatski športaši i športašice osvojili su u Tokiju ukupno osam odličja, pri čemu se za broj medalja može ustvrditi da je u granicama očekivanja. No, ne može se reći da su ih osvojili i svi naši favoriti. Kako to obično biva - o uspjehu naših uzdanica pita se i konkurencija, a to znači da se dogodi i poneki bljesak medaljaških aduta „iz drugog plana”. Tako je bilo i s našim olimpijcima. Primjerice, dok su taekwondaši kreirali dosad najveći olimpijski uspjeh svoga športa, izostalo je odličje iz „kraljice športova”, na koja su nas još od Pekinga 2008. naviknule Blanka Vlašić i Sandra Perković, uz senzacionalni prilog Sare Kolak iz Rija 2016.
Hrvatska je u Tokiju osvojila tri zlatna, tri srebrna i dva brončana odličja, zauzevši 26. mjesto na ljestvici država osvajačica medalja. Samo je u Rio de Janeiru 2016. ostvaren uspješniji nastup, kada su hrvatski olimpijci i olimpijke osvojili pet zlata, tri srebra i dvije bronce.

Po zlatnom odličju oko vrata u debitantskom olimpijskom nastupu, Tokio će dugo pamtiti naša sjajna taekwondašica Matea Jelić. Vjerovala je u sebe i nije se predavala doslovce do posljednje sekunde svog nastupa.
- Željela bih da mladi ljudi vide kako je lijep ovaj šport i da preko njega pokušaju ostvariti svoj olimpijski san. Ja sam obična cura iz Knina koja se borila za svoju državu i pokazala da je to moguće. Ako ja mogu, mogu svi - poruka je prve hrvatske osvajačice zlatnog olimpijskog odličja u taekwondou.
Braća Valent i Martin Sinković športaši su za duboki naklon, puno dublji od onog kojeg prakticiraju domaćini Igara - Japanci! Osvojili su drugo zlato zaredom, odnosno treće olimpijsko odličje u nizu, i to u tri različite veslačke discipline. Nakon srebra u četvercu na pariće u Londonu 2012., zlata u Riju u dvojcu na pariće i tokijskog trijumfa u dvojcu bez kormilara, za Pariz 2024. kao cilj su postavili novi pothvat - odličje u četvrtoj različitoj disciplini.
Na konferenciji za medije, nakon briljantno osvojenog zlata, Martin Sinković je izrekao planove za budućnost, poklonivši u vrlo spontanoj izjavi besplatnu" planetarnu reklamu" našem trenutačno drugom najuspješnijem bratskom veslačkom dvojcu:
- Brat i ja odlučili smo se za novi izazov u karijeri. Prema svemu sudeći, ovo je kraj nastupa u dvojcu bez kormilara. Planiramo udružiti snage s dvojicom vrlo talentiranih hrvatskih veslača. To su braća Lončarić i dolaze iz grada Osijeka. Osim što bi nam taj četverac predstavljao novu motivaciju, željeli bismo i pomoći mlađim kolegama u ostvarenju olimpijskih ambicija.
Od najboljeg teniskog para današnjice Nikole Mektića i Mate Pavića itekako se očekivao uspon na pobjedničko postolje. Dakako, i sa zlatom oko vrata, makar s druge strane bili iskusniji Marin Čilić i Ivan Dodig.
- Znamo se jako dobro, zato nije bilo nekih tajni za finale, bio je to dobar i kvalitetan meč. Presudilo je to što smo ga bolje otvorili i što smo ipak uigraniji od kumova s druge strane. Čestitke Čili i Dodi na srebru! Ovo je stvarno veliki rezultat za hrvatski tenis - kazao je Pavić, uz pohvale izborniku Vedranu Martiću koji je puno napravio za oba hrvatska para.

Budući da smo u borbi za zlato imali hrvatski finale, o ostvarenju olimpijskih snova s razlogom mogu govoriti i srebrni Čilić i Dodig. Iz obilja izjava našeg iskusnijeg para, najupečatljivija je ona Čilićeva:
- Nismo sretni zbog poraza u finalu, ali ako smo već izgubili - drago nam je da smo izgubili od Nikole i Mate! Sve ostaje u hrvatskim rukama…
Dojam o „prazniku„ hrvatskog športa u Tokiju pojačava i činjenica da je najboljim muškim parovima medalje predavala članica Međunarodnog olimpijskog odbora iz Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović.
Zadovoljstvo primiti odličje iz ruku hrvatske članice MOO-a (te ga, prema epidemiološkim pravilima, samostalno staviti oko vrata!), imao je i srebrni gimnastičar Tin Srbić. Oduševio je vrlo zahtjevnom finalnom vježbom na preči koju je čuvao upravo za taj trenutak.
- U 20 godina koliko treniram, nije bilo dana u kojem nisam sanjao olimpijsku medalju. I sada sam je osvojio. Nemam riječi da dočaram uspjeh. Ova srebrna medalja je milijun puta više od onoga što sam godinama sanjao - kazao je Tin, dometnuvši vrlo korektno da je fantastični Japanac Hashimoto apsolutno zaslužio olimpijsko zlato.
A da imamo još športaša s epitetom „kvaliteta koja traje” dokaz je Tonči Stipanović, jedini naš jedriličar s dvije osvojene olimpijske medalje. U Enoshimi, oko 80 kilometara udaljenoj od Tokija, pratila ga je promjenjiva sreća u pojedinim plovovima, pa se na regatnom polju tražila dodatna koncentracija, snaga i upornost. Sve to imao je naš fenomenalni „laseraš„ kad je najviše zatrebalo.
- Nije bilo lako, ali nisam se predavao ni u trenucima kada je izgledalo da sam sve dalje od medalje. Vjerovao sam u sebe do samoga kraja i eto - na kraju se sve posložilo - kazao je Stipanović nakon osvojena srebra.
Dva srebrna odličja mogla bi ga motivirati za još jedan olimpijski nastup, kao što će osvojena bronca zasigurno inspirirati Tonija Kanaeta za novi pokušaj uspona na Olimp. Jedini hrvatski osvajač taekwondaške olimpijske medalje nije prestao trenirati za olimpijski debi ni u trenucima kada je slomio ruku - samo pet mjeseci uoči Igara. Držala ga je ambicija i pozitivna energija. Ovako je dočarao prijelomni trenutak za olimpijski uspjeh u Tokiju:
- Poraz u polufinalu toliko me je naljutio da sam rekao sam sebi: idem sada sve pomesti do kraja. Tako je i bilo kasnije u repasažu, na putu do bronce.
Kanaet je otkrio i da je želio još sjajnije odličje već u Tokiju, ali Pariz je uistinu blizu…
Za kraj priče o tokijskim medaljašima, jedan od onih za Olimpovu rubriku „Olimpijske legende”. Istoga dana kada smo se veselili teniskim medaljama, stigla je i bronca Damira Martina u veslačkom samcu. Objektivno, bio je naša uzdanica tek za ulazak u finale, ali junak iz Rija nadmašio je samog sebe i u Tokiju, točnije - pobijedio je sve nedaće koje su ga pratile na višegodišnjem putu do te velike bronce.
- U ovoj medalji skupljeno je svih pet godina od Rija, svašta se događalo oko mene. Da su Olimpijske igre bile prošle godine, nastupio bih, ali bi to bilo više rekreativno. Na kraju sam bio vrlo blizu i još jednom srebru. No, neću se žaliti na broncu, ovo za mene nije bronca, nego platina - kazao je čudesni Vukovarac s velikogoričkom adresom, vlasnik dviju srebrnih kolajni iz Londona 2012. i Rija 2016. godine.
U osvojene tokijske medalje dio sebe su ugradili i treneri njihovih osvajača i osvajačice. Uz već spomenutog teniskog stratega Vedrana Martića, to su Nikola Bralić i Srećko Šuk (veslanje), Toni Tomas i Veljko Laura (taekwondo), Jozo Jakelić (jedrenje) i Lucijan Krce (gimnastika).
Priču o hrvatskom olimpijskom uspjehu na Igrama u Tokiju možemo promatrati iz dva kuta - što se željelo postići i koliko se postiglo. Vječito nezadovoljni će pričati o „podbačaju” Sandre Perković u bacanju diska, Barbare Matić u džudu ili o propuštenoj prilici karijere karataša Ivana Kvesića… Možda će nekome ostati nedorečen nastup zlatne kopljašice iz Rija Sare Kolak (bez ijednog ispravnog hica), tek 3. kolo tenisačice Donne Vekić na pojedinačnom turniru ili poraz vaterpolista u utakmici koja ih je trebala usmjeriti prema odličjima…
Oni koji objektivnije i optimističnije valoriziraju šport, ustvrdit će da smo, uz osam osvojenih odličja, u Tokiju imali i četvrto mjesto Sandre Perković, dvije borbe za broncu (džudašica Matić i hrvač Huklek, oboje na kraju peti), potom peto mjesto Ivana Kvesića i strijelca Petra Gorše, šesto njegova kolege Mirana Maričića, osmo jedriličarske braće Fantela i hrvača Bože Starčevića... A što tek reći za izvrsno 21. mjesto Matee Parlov Koštro u maratonu!?
U elitnoj olimpijskoj konkurenciji i dodatno - u okolnostima tokijskih Igara - sve su to vrijedni rezultati koji ukazuju na to da su hrvatske športašice i športaši stigli nadomak brojčanog dostignuća rekordne berbe odličja iz Rio de Janeira.
Uz dragocjena iskustva koja su u Tokiju stekli brojni naši olimpijski debitanti i debitantice: u atletici, boksu, hrvanju, džudu, jedrenju, kajaku i kanuu, plivanju, stolnom tenisu, taekwondou…, „desetka” iz Rija teško će preživjeti Pariz 2024. godine.

Seno Čusto u tokijskoj bolnici
Dan uoči službenog otvaranja Olimpijskih igara u Tokiju hrvatsko olimpijsko izaslanstvo na čelu sa šefom Misije HOO-a Damirom Šegotom izdalo je priopćenje za javnost u kojem je objavljeno da je trofejni trener streljaštva Seno Čusto završio u bolnici. "U četvrtak, 22. srpnja 2021. godine, oko 16 sati, prilikom povratka s treninga hrvatskih strijelaca pozlilo je u autobusu treneru Seni Čusti koji je otpremljen u bolnicu na pretrage. S njim je cijelo vrijeme bio liječnik našeg olimpijskog izaslanstva te je nakon Čustina pregleda informiran o zadržavanju trenera na bolničkom liječenju", stajalo je u priopćenju HOO-a. U trenutku tiskanja ovog „Olimpa“ (sredina rujna) trener Čusto se još uvijek nalazio u tokijskoj bolnici te se razmatrala mogućnost njegova prebacivanja na liječenjeu Hrvatsku.
Cijela olimpijska i športska obitelj nada se njegovu oporavku.

Eight Croatian medals in Tokyo

At the Olympic Games in Tokyo (23 July – 8 August), Croatia competed with 59 representatives and achieved the second most successful result since national independence. With eight won medals (three gold, three silvers and two bronze medals), Croatia took the 26th place in the rankings of medal-winning countries.
Of course, not all Croatian favorites won medals; Croatian athletes did not win medals in sports such as Athletics where we were already accustomed to win them, while, for example, a historical success was achieved in Taekwondo: Matea Jelić won the first Olympic gold medal in this sport as well as Toni Kanaet who has also won the first Taekwondo medal in men's competition (bronze).
Two medals also came from rowing – gold (brothers Sinković) and bronze (Damir Martin), but the most successful were still the tennis players with gold and silver medals in the finals of the Croatian Men's Tennis Doubles where Pavić and Mektić defeated Čilić and Dodig.
By winning silver, Tonči Stipanović confirmed that sailors are always the aces up Croatian sleeve, and Tin Srbić (also silver) that our Gymnastics is definitely on the rise.
The experiences of many of our debutantes at the epidemiologically demanding and in many ways different Summer Olympics, will help our male and female athletes - already at the Paris Olympics in 2024 - to try to reach the record from Rio with ten won medals.