Bile su ovo iznimno uspješne Igre, pravi festival olimpijske ideje, olimpijskih vrijednosti i mira među narodima. No, samo dvije godine kasnije svi ti ideali rasplinuli su se pred Prvim svjetskim ratom

Za razliku od svih prethodnih, Olimpijske igre u Stockholmu 1912. godine bile su blaženo lišene većih problema i kriza – nije bilo ni fnancijskih poteškoća niti promjena domaćina u zadnji čas. Coubertin je imao veći utjecaj na MOO nego ikada prije, a MOO je pak imao najveći utjecaj na Olimpijske igre dotad i mogao je inzistirati između ostalog na proširenom programu i uvođenju novog sporta koji je izmislio Coubertin – moderni petoboj.

S druge strane, švedski domaćini sačinjeni od društvene i fnancijske elite (kraljevska obitelj, aristokracija, vojni vrh i industrijalci) imali su i centralizirani sportski savez i više od desetljeća iskustva u organizaciji svojih Nordijskih igara. Sve skupa rezultiralo je najboljim Igrama do tada koje su donijele mnoge važne tehničke, umjetničke i natjecateljske novosti: kredom razdvojene atletske staze, posebne mjerne instrumente za letvice u skoku u vis i skoku s motkom, poluautomatsko mjerenje vremena, fotofniš, nove sportove i discipline te prvi službeni olimpijski plakat preveden na 16 jezika.

No, nije sve bilo baš potpuno idilično između MOO-a i Coubertina s jedne strane i domaćina s druge. Šveđani su decidirano odbijali boksački sport na svojim Igrama – naime, boks je u to vrijeme bio zakonom zabranjen u Švedskoj. Osim toga protivili su se i natjecanjima u umjetničkim disciplinama (slikarstvo, kiparstvo, književnost, arhitektura i glazba), a na čemu je Coubertin apsolutno inzistirao.

BOKS MAKNUT S PROGRAMA

I dok je boks relativno tiho maknut s programa, oko umjetničkih disciplina izbio je pravi “rat”. Svi švedski umjetnički autoriteti više-manje su ismijali ideju umjetničkih natjecanja, no Coubertin nije htio odustati. Došlo je do nekoliko diplomatski krajnje problematičnih situacija i u konačnici je organizacija ovih natjecanja u potpunosti prepuštena Coubertinu koji je sve samostalno organizirao.

U tom svjetlu prilično je problematična zlatna olimpijska medalja u disciplini književnost koju je on osvojio na ovim Igrama. Uvijek se navodi da je Coubertin prijavio svoju “Odu sportu” na ovo natjecanje pod pseudonimom, no rjeđe se spominje da je on bio jedini organizator, da su radovi pristizali na njegovu kućnu adresu i da je po svim dostupnim informacijama bio jedini član ocjenjivačkog suda.

Ali, kako je spomenuto, ovo su bile najuspješnije Igre dotad. Sudjelovalo je preko 2400 natjecatelja i to prvi put sa svih kontinenata. Također, ovo su bile posljednje Igre na koje su se natjecatelji mogli i samostalno prijavljivati. Tako se britanski časnik Arnold Jackson sam prijavio nakon što nije upao u službenu reprezentaciju, a u konačnici je osvojio zlatnu medalju na 1500 metara.

Ipak, glavni sportski junak ovih igara bio je nevjerojatni Jim Thorpe koji je osvojio dvije zlatne medalje u desetoboju i petoboju. Thorpe je imao indijansko, irsko i francusko podrijetlo i od ranog djetinjstva odrastao je kao siroče. Pohađao je državni internat za Indijance gdje je briljirao u apsolutno svakom sportu koji je probao – atletici, američkom nogometu, bejzbolu i lacrosseu.

Malo se spominje činjenica da je čak osvojio međufakultetsko natjecanje u dvoranskim plesovima 1912., a desetoboj je počeo trenirati tek u proljeće iste godine, dakle nekoliko mjeseci prije nastupa na OI. Zapravo je toliko slabo bio upoznat s disciplinama da je na američkim kvalifkacijama za OI bacio koplje stojeći na mjestu jer nije znao da je dopušten zalet, i svejedno je završio na drugom mjestu.

SENZACIONALNI JIM THORPE

Njegov nastup na Igrama u Stockholmu jedno je od najznačajnijih olimpijskih postignuća po svim kriterijima. Ne samo da je osvojio zlata u desetoboju i petoboju, već ih je osvojio s vremenima i dužinama koje bi mu donijele još nekolicinu zlatnih medalja da se natjecao u pojedinačnim disciplinama, a neki njegovi rekordi u desetoboju trajali su i po 60 godina! Posebno je nevjerojatna činjenica da je Thorpe drugi dan nakon početka natjecanja izgubio cipele te je sve ove rezultate postigao u prevelikim rasparenim cipelama koje je pronašao na smetlištu, s debelim čarapama na nogama, kako mu cipele ne bi ispadale.

Godinu dana nakon velikog olimpijskog uspjeha počelo se pričati da je Thorpe primio neki novac za igranje bejzbola u Sjevernoj Karolini 1909. i 1910. godine. Bez obzira što se radilo o uistinu bijednom iznosu i bez obzira što je pritužba stigla daleko iza roka od 30 dana koliko je bilo dopušteno prema olimpijskom pravilniku, Thorpeu su medalje oduzete i rezultati brisani. U svjetlu svih poznatih činjenica ovaj potez čini se posebno nepravedan i sitničav i samo malo ga popravlja podatak da je MOO 1982. godine, dugo nakon Thorpeove smrti, njegovoj obitelji vratio replike medalja.

Kuriozitet ovih Igara bio je najdulji hrvački meč u povijesti – polufnalna borba u kojoj je Rus Martin Klein nakon 11 sati i 40 minuta pobijedio Finca Alfreda Asikainena, nakon čega je bio toliko iscrpljen da se nije mogao natjecati u fnalu, pa je zlato bez borbe pripalo Šveđaninu Claesu Johanssonu. Nezaboravan događaj bila je i najdulja biciklistička utrka u povijesti OI – utrka na 320 km koja je trajala više od deset i pol sati.

Nažalost, i jedna tragična premijera dogodila se na ovim Igrama: smrt natjecatelja od iscrpljenosti i toplotnog udara. Radilo se o portugalskom trkaču Franciscu Lazzaru koji je preminuo nakon utrke maratona koja je održana u posebno teškim uvjetima srpanjske sparine. Osim ovog tragičnog događaja, Igre u Stockholmu bile su obilježene posebno dobrom atmosferom. Vrijeme je bilo predivno i sunčano, a tribine stadiona popunjene na gotovo svim natjecanjima. Cijene karata bile su taman toliko visoke da isključe siromašne gledatelje, ali da ipak osiguraju različite slojeve društva. Zabilježena je velika prisutnost ženske publike, posebno na elitnim sportovima kao što su tenis, mačevanje i konjički sport.

PREVELIKA “OPUŠTENOST” NA TRIBINAMA

Sve to bilo je naravno i pohvaljeno, ali i kritizirano u medijima pa su kritičari isticali preveliku opuštenost na tribinama – muškarci bez prsluka, neki su skinuli i sakoe, neki čak i olabavili okovratnike; žene su bile u pretankim i prozirnim bluzama, a kritizirala se i prevelika količina svile i ukrasa na sportskim natjecanjima.

Igre u Stockholmu bile su i najviše muzički popraćene do tada. Na svakoj lokaciji natjecanja bio je barem jedan orkestar koji je glazbeno pratio cijeli program. Paralelno s Igrama, Stockholm je bio i domaćin nacionalnom glazbenom festivalu koji je privukao 4000 pjevača u grad i kulminirao glazbenom izvedbom 6000 ljudi na olimpijskom stadionu.

Zanimljivost je i da su Olimpijske igre u Stockholmu bile prvi veliki javni događaj na kojem je švedska zastava bila izvješena i korištena kao simbol cijele nacije. Naime prije ovog događaja ona je za većinu Šveđana bila nešto što se povezuje isključivo s kraljem i aristokracijom.

Sve u svemu, bile su ovo iznimno uspješne Igre, pravi festival olimpijske ideje, olimpijskih vrijednosti i mira među narodima. No, samo dvije godine kasnije svi ti ideali rasplinuli su se pred Prvim svjetskim ratom, koji je ne samo prekinuo olimpijski ciklus, već i donio nezapamćene žrtve i stradanja na do tada nezamislivoj razini.

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.