Američki gimnastičar njemačkog porijekla George Eyser osvojio je na Igrama tri zlatne, dvije srebrne i brončanu medalju usprkos tome što je imao jednu drvenu nogu

Još je na osnivačkom kongresu Međunarodnog olimpijskog odbora 1894. u Parizu neslužbeno dogovoreno da bi domaćin trećih olimpijskih igara trebao biti SAD. „Grčka, Francuska, pa SAD: početno trojstvo samo po sebi je naglašavalo svjetski karakter institucije i bilo je uspostavljeno bez diskutabilnosti“ – piše Coubertin u svojim memoarima.

Kandidaturu je tako podnio grad Chicago koji je već imao i iskustvo i dobru reputaciju nakon uspješne organizacije Svjetske izložbe 1893., i ta kandidatura jednoglasno je prihvaćena na sjednici 1901. godine. Odmah nakon toga, Chicago je započeo s ozbiljnim pripremama, a da sve bude na najvišoj razini, novi američki predsjednik Theodore Roosevelt preuzeo je pokroviteljstvo Igara. Dorađen je program u koji su uvrštene umjetničke i literarne manifestacije i sve je tiskano na tri jezika – engleskom, njemačkom i francuskom.

Sve se zakompliciralo kada se u priču aktivno ubacio grad St. Louis. Naime, St. Louis je pripremao veliku Svjetsku izložbu 1903. godine povodom proslave 100-godišnjice odvajanja države Louisiane od Francuske i priključenja SAD-u. Kako pripreme nisu na vrijeme bile gotove, Svjetska izložba odgođena je za 1904. i organizatori su počeli inzistirati na tome da Olimpijske igre budu dio njihove manifestacije (kao prethodne Igre 1900. u Parizu). S jedne strane željeli su svoj program obogatiti sportskim natjecanjima, a osim toga apsolutno nisu željeli konkurenciju drugog velikog svjetskog događaja u SAD-u iste godine. Chicago međutim nikako nije pristajao na prepuštanje organizacije St. Louisu, pa su organizirane i demonstracije. Na kraju je predsjednik organizacijskog odbora u Chicagu tražio posredovanje MOO-a, no Coubertin i članovi vijeća MOO-a zatražili su arbitražu od samog predsjednika Roosevelta smatrajući da on najbolje poznaje situaciju.

PREPIRKE IZMEĐU AMERIKANACA I NIJEMACA

Kako to često biva kada se odluka prepusti drugome – Roosevelt je odlučio u korist St. Louisa. Bio je to izbor kojim ni vijeće, a pogotovo Coubertin uopće nisu bili zadovoljni. Iz programa je ekspresno izbačen dio o umjetnosti i književnosti, nešto čemu je Coubertin posebno težio još od osnutka MOO-a, a cijele Igre još su jednom utopljene u još jednu Svjetsku izložbu.

Glavna ideja sportskog programa Svjetske izložbe odražavala je stav Amerikanaca prema sportu čiji je glavni zadatak bio da izgradi zdravu i jaku naciju.

Taj program obuhvaćao je između ostalog prvenstvo države Missouri u školskoj atletici (samo za dječake naravno), natjecanja sveučilišnih ekipa u košarci, nacionalno YMCA (kršćansko sportsko udruženje za mlade) prvenstvo u atletici, predstavljanje njemačkog i sokolskog gimnastičkog sustava, kao i različita sportska natjecanja. Slično kao i u Parizu, gotovo nitko (osim možda organizatora) nije razumio koja su događanja dio olimpijskog programa, a koja ne. Gotovo cijeli sportski program smješten je na malo i neugledno igralište i dvoranu kampusa Sveučilišta Washington, a vodeni sportovi morali su se zadovoljiti s umjetnim jezerom koje je napravljeno za dio Svjetske izložbe posvećen poljoprivredi.

Samo 687 natjecatelja sudjelovalo je na OI u St. Louisu, od čega su 526 bili Amerikanci, 56 Kanađani, dok je preostalih stotinjak sportaša došlo iz Britanskog Carstva, Kube, Njemačke, Austrije, Grčke, Mađarske i Švicarske. Potpuno očekivano, najveći broj medalja osvojili su Amerikanci – 70 od moguće 94 zlatne medalje. U boksu, povlačenju užeta, biciklizmu, tenisu i roqueu (varijanta kroketa) svi natjecatelji bili su samo Amerikanci, dok su u nogometu i lakrosu protiv američkih klubova igrali još Kanađani.

Na Igrama je došlo do više većih prepirki između domaćina i njemačkih predstavnika. Na primjer, Amerikanci su zahtijevali da se vaterpolo igra s napola ispuhanom loptom na način da se zgoditak postiže držeći loptu u rukama unutar mreže. Nijemci su odbili sudjelovati u takvom susretu...

Problema je bilo i oko skokova u vodu: Nijemci su tražili da se boduju samo akrobacije u zraku, a ne sam ulazak u vodu, s čime se domaćini nisu složili pa je ponovno njemački predstavnik odbio sudjelovati.

Vodeni dio programa zaslužan je i za jednu od najvećih anomalija na Olimpijskim igrama ikad – potpuno bizarno natjecanje u kojem su se natjecatelji bacali u vodu, a pobjednik je bio onaj koji je najdalje otplutao unutar 60 sekundi bez pomicanja ijednog dijela tijela. The New York Times natjecanje je opisao kao „gomile sala koje više ili manje uspješno upadaju u vodu i ovise o inerciji da bi dobili svoje bodove“.

VARALICA NA MARATONU

Utrka u maratonu pretvorila se u test preživljavanja s obzirom na to da je održana na 32 °C, a uvriježeno mišljenje bilo je da je pijenje vode za vrijeme utrke štetno. Prvi je kroz cilj prošao Amerikanac Fred Lorz, ali ubrzo je ustanovljeno da se većinu utrke vozio u automobilu, tako da je pobjedu na kraju odnio njegov sunarodnjak Thomas Hicks koji je od iscrpljenosti jedva prešao ciljnu crtu, budući mu je trener za vrijeme utrke umjesto vode, davao napitak od strihnina, alkohola i bjelanjaka – potpuno legalno i opravdano u ono vrijeme. Inače, varalica Lorz, odličan trkač, nakon spomenutog skandala na OI dobio je doživotnu zabranu sudjelovanja na maratonu, no ona je ubrzo ukinuta i već iduće 1905. godine pobijedio je na Bostonskom maratonu! Kada se spominju OI u St. Louisu, ne može se zaobići i sportski program na Danima antropologije. Taj događaj je svojedobno polučio daleko najveći interes publike (neusporedivo veći od olimpijskog programa), a do danas je ostao najviše u sjećanju zbog svoje kontroverze. Naime, na Danima antropologije su kroz rasističku hijerarhiju predstavljene različite ljudske rase od crne primitivne do bijele civilizirane, uspoređivani „primitivni“ i „civilizirani“ sportovi i narodi, formirani rasni timovi Filipinaca, Patagonaca, američkih Indijanaca, Sirijaca i Afrikanaca koji su se onda natjecali u različitim disciplinama i sve to je zapravo najviše zainteresiralo javnost.

Na primjer, utakmica američkog nogometa između dvije ekipe američkih Indijanaca prikupila je nevjerojatnih 12 000 gledatelja – neusporedivo s ijednim događajem na olimpijskom programu.

Ovdje su radi zanimljivosti izdvojeni neobični događaji s Igara, ali naravno da su i Olimpijske igre u St. Louisu u velikom dijelu bile predstava vrhunskog sporta i iznimnih postignuća sukladnih kontekstu vremena.

Posebno je impresivan bio američki gimnastičar njemačkog porijekla George Eyser koji je osvojio tri zlatne, dvije srebrne i brončanu medalju usprkos tome što je imao jednu drvenu nogu!

Osim toga, St. Louis je možda najviše zadužio olimpijski pokret time što su na ovim Igrama po prvi put medalje uručene osvajačima prvih triju mjesta – zlatna za prvo, srebrna za drugo i brončana za treće mjesto. Otad je to postao standard za sve iduće Igre...

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.