Do tog sjajnog uspjeha Korčulane je nosio i Slobodan Bobo Trifunović, inače osvajač odličja na Olimpijskim igrama, svjetskom i europskom prvenstvu

Da se razumijemo - KPK jednako Korčula. Nisi Korčulanin ako nisi plivao ili igrao vaterpolo u KPK. “Stari Korčulani koji su iz Dubrovnika donijeli vaterpolo kao igru, učinili su veliku stvar za grad Korčulu te za korčulansku mladost”, rekao je jednom prilikom Boško Lozica, jedan od najboljih vaterpolista u povijesti Korčulanskog plivačkog kluba kojeg je 1978. godine upoznao čitav vaterpolski svijet. Ta 1978. je bila kruna jedne generacije koja je 1968. godine osvojila prvo juniorsko prvenstvo Hrvatske, a potom i naslov juniorskih prvaka bivše Jugoslavije. Desetorica iz te momčadi su 1978. osvojili Kup Jugoslavije, a potom i Kup pobjednika kupova Europe! I danas, kad je od toga prošlo gotovo pola stoljeća, mnogi znaju izdiktirati imena junaka tog nevjerojatnog uspjeha. Redom su to bila djeca KPK-a: Velebit Veršić, Perica Radonić, Marinko Bojić, Perica Richter, Boško Lozica, Žarko Lozica, Ivo Lozica, Bojan Lozica, Nebojša Jeričević i - Slobodan Bobo Trifunović. A s klupe je tim “orkestrom” dirigirao legendarni Duško Dule Antunović.

KPK je tad posegnuo za samo dva pojačanja. Doveo je Uroša Marovića i vratara Milovana Tomića, i kad se “orkestar” uvježbao, “zasvirao” je vrhunski, pa je dandanas grad Korčula najmanje mjesto u Europi koje ima europski trofej u jednom momčadskom sportu.

“SITAN ALI DINAMITAN”

KPK je uzeo KPK (Korčulanski plivački klub je uzeo Kup pobjednik kupova), a da nije imao svoj zimski bazen. Domaćin je bio u Kuparima, 120 kilometara udaljenom zimskom domu dubrovačkog Juga.

- I danas se taj uspjeh čini nestvarnim, poput sna – kaže Slobodan Bobo Trifunović (68).

“Sitnim, ali dinamitnim” nazvao ga je svojedobno Veselin Đuho, velika Jugova legenda.

- Rođen sam u Beogradu, majka je s Korčule. Svako ljeto na Korčuli, od jutra do mraka bio bih na bazenu KPK – prisjeća se Bobo.

Nakon trijumfa s KPK-om, Boško Lozica je prešao u Jug kojem je nedostajao jedan takav vrhunski igrač. Poslije sam otišao i ja - prisjetio se Bobo.

Đuho za Trifunovića kaže da je bio pokretač akcija, motor, silno brz. Rastom mali, ali moćan igrač.

Bobo je volio čuvati najboljeg igrača suparničkog sastava:

- Šut mi nije bio jača strana, znao sam što mogu, pa sam se toga držao. Da, razigravao sam suigrače, ali uz kontru, obrana mi je bila forte. Uvijek sam znao imati specijalne zadatke. Čuvao sam Španjolca Estiartea, pa čuvenog Mađara Faraga, zatim De Magistrisa, jednog od najboljih talijanskih igrača – kaže Trifunović. I po tome je ostao i te kako zapamćen.

- Mislim kako sam u to vrijeme bio najspremniji igrač lige, a zna se kakva je bila liga u bivšoj državi. Nije mi bilo teško ostati raditi i nakon završetka treninga.

SREBRO NA OI U MOSKVI

S 24 godine nastupio je na Olimpijskim igrama.

- To se ne zaboravlja, a pogotovo jer smo u Moskvi 1980. osvojili srebro. U to vrijeme se igralo turnirski, svatko sa svakim, a ispalo je tako da je baš zadnja utakmica turnira SSSR – Jugoslavija odlučivala. Nikad nisam prežalio što nismo osvojili zlato, međutim, odigrali smo slabo to finale, iako je završilo 7:8.

Četiri godine poslije, bio je na odsluženju vojnog roka.

- Ali nisam zbog toga ostao bez nastupa na OI u Los Angelesu 1984. godine. Naime, služio sam vojsku u Splitu, u Lori, te imao dozvolu biti svaki dan na treningu u Poljudu. Radio sam tad i u teretani, išao na turnire s reprezentacijom. Bio sam spremniji od igrača koji su bili u natjecateljskom pogonu. Zašto na kraju nisam otišao, to je pitanje za Ratka Rudića, koji je tad bio izbornik. Godinu ranije, kad je Mile Nakić vodio reprezentaciju, znam zašto nisam igrao. Odbio sam Partizan, izabrao sam Jug…

Kad je Rudić postao izbornik, vratio me u reprezentaciju, ali me nije poveo u LA. U Jugu me tad trenirao Đuro Savinović, a glavni konkurent nam je bio splitski POŠK, koji je imao sjajnu momčad. Bebić, Kaurloto... Pobjeđivali smo taj jaki POŠK, osvojio sam s Jugom dva prvenstva i kup… Dobro pamtim velike pobjede. Kad govorim o KPK, pamtim ne samo završnicu Kupa pobjednika kupova Europe kad smo osvojili trofej, već i osvajanje Kupa Jugoslavije. To je bio taj naš prvi veliki uspjeh koji nam je kasnije donio priliku osvojili europski trofej – govori Trifunović, pa nastavlja:

- Kup Jugoslavije osvojili smo na turniru u Šibeniku. Iako je osvajanje europskog trofeja veći uspjeh, meni je taj domaći kup nekako srcu draži. A kad govorimo o tim prekrasnim trenucima s KPK, moram reći kako je to bio rezultat ne samo te jedne sjajne generacije igrača, već i sposobnih ljudi u klubu. Dule Antunović je imao iskustva igrajući i osvajajući trofeje s Partizanom, učio je nas igrače, usmjeravao je ljude iz uprave, koji su potom taj svoj dio posla odradili sjajno.

osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA:

3. veljače 1956. godine, Beograd

KLUBOVI:

KPK (Korčula), Jug (Dubrovnik), Canottieri (ITA), Palermo (ITA), Salerno (ITA)

ODLIČJA:

srebro na EP 1977. (Jönköping)

bronca na SP-u 1978, Berlin

zlato u Kupu pobjednika Kupova Europe (KPK) 1978.

zlato na Mediteranskim igrama 1979.,Split

srebro na Olimpijskim igrama 1980., Moskva

zlato na prvenstvu Jugoslavije 1983. i 1985.

TRENERSKA KARIJERA:

Nakon prestanka aktivnog igranja trener je vaterpolistica Volturna u Italiji (1990.-1992.) s kojima osvaja talijansko vaterpolsko prvenstvo 1990., 1991. i 1992. godine. Potom je trener Palerma.

Od 1993. do 2008. godine trener je u Perthu u Australiji. Tamo su okupili talentiranu djecu od 14 do 17 godina, te počeli raditi kako bi složili reprezentaciju koju je 2000. godine čekao nastup na OI u Sydneyu. Od te ekipe na Igrama je nastupilo njih petero, tri vaterpolistice i dva vaterpolista. Vaterpolistice Australije su osvojile zlato!

Godine 2008. vraća se u Europu i postaje trener francuske momčadi Tourciong, a potom je u Hrvatskoj trener Galeba iz Makarske (2009.).

Godine 2010. bio je izbornik reprezentacije Japana.