U 81. godini napustio nas je Rato, sinonim i zaštitni znak splitske Jugoplastike, onaj „barba s brkovima koji ne zna promašiti koš“.

Karijeru je u KK Marjan započeo s gotovo navršenih 17 godina, da bi već sa 23 dospio u reprezentaciju Jugoslavije, za koju je odigrao 157 utakmica i postigao 753 koša.

Reprezentativnu majicu prvi put je navukao 1965. na Balkanskom prvenstvu, idućeg ljeta nastupao je na neslužbenom SP-u u Čileu, a 1967. na EP-u u Helsinkiju. OI u Meksiku je preskočio, bolje rečeno otkazao zbog poslova oko otvaranja RTV – servisa.

Kao reprezentativac “trajao” je sve do 1975. i EP-a na kojem se reprezentacija bivše države pozlatila u Beogradu. Kao kapetan momčadi penjao se na počasna mjesta na EP-u 1973. u Barceloni i dvije godine potom u Beogradu, a u međuvremenu je primao i srebra na SP-u u Montevideu i San Juanu. Osvojio je srebro i na EP-u 1969. u Napulju i zlato na Mediteranskim igrama u Tunisu 1967. Ljubljana i zlatna svjetska medalja 1970. posebna su priča.

“To je trebalo doživjeti, tu košarkašku euforiju, taj svjetski trijumf. Nas trojica iz Splita – Pero, Damir i ja, pa Ćosić iz Zadra i Plećaš iz Zagreba. To se ne zaboravlja”.

Nije zaboravio Rato ni 1972. i jedine OI na kojima je nastupio i odakle se vratio praznih ruku. “Izgubili smo od Portorikanaca koji su, poslije je otkriveno na primjeru njihova najboljeg igrača, koristili doping. München sam proklinjao i zbog ozljede koju sam dobio tri dana prije turnira u utakmici s Kubom, i prvih nekoliko susreta sam pauzirao, a poslije igrao neizliječen.”

“Jugoplastika” je s Ratom osvojila naslov prvaka Jugoslavije 1971. i 1977., pobjede u Jugokupu 1972., 1974. i 1977. te Koraćev kup 1976. i 1977. Za svoj najdraži klub postigao je 5575 koševa.

Njegov oproštaj od aktivnog igranja doveo je 1977. u Split najveća imena svjetske košarke. Oprostio se na dostojanstven način, na svojim Gripama na kojima je gostovala selekcija Europe. Malo kada je toliko velikih košarkaških zvijezda bilo na jednom mjestu. Ono najbolje s čim je Europa raspolagala u to vrijeme došlo je reći Rati hvala. A i on sam je dres reprezentacije Europe oblačio dva puta. Nakon prestanka aktivnog igranja, ostao je u košarci, uz svoje “žute”. Bio je član Stručno-tehničke komisije, kao i sportski direktor kluba. Bio je član Jugoslavenskog olimpijskog odbora od 1977. do 1985.

Godine 1979. dobio je Republičku nagradu fizičke kulture za životno djelo. Nagradu HOO-a “Matija Ljubek” primio je 2006., Trofej Splitskog saveza športova “Fabjan Kaliterna” 2007., a 2022. Nagradu za životno djelo Splitsko-dalmatinske županije. Odlikovan je i Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara.

Bio je i tehniko hrvatske košarkaške reprezentacije na OI u Barceloni 1992. Član Vijeća HOO-a je od rujna 1993. godine, a potom je dopredsjednik HOO-a (od 1997. do 2000.).

Pokopan je na splitskom groblju Lovrinac.