U iščekivanju trećih olimpijskih igara kojima će Pariz biti domaćin, prisjećamo se Igara koje su bile održane prije točno 100 godina - 1924., također u francuskoj metropoli

Sve od katastrofalnih II. Olimpijskih igara 1900. u Parizu, osnivač modernog olimpijskog pokreta barun Pierre de Coubertin planirao je i priželjkivao da njegov grad ponovno bude domaćin i dobije priliku za popravak. To se dogodilo 1924., u zadnjoj godini njegova predsjedanja MOO-om...

Doista, za razliku od 1900., Francuska i Pariz ovaj put bili su itekako spremni i dorasli zadatku, a u međuvremenu je značajno porastao i značaj olimpijskog pokreta u međunarodnoj zajednici. Također, sam sport zadobio je poštovanje i priznanje unutar Francuske: od nebitne i čak omalovažavane aktivnosti postao je iznimno važan dio francuskog društva, sve do te mjere da je brigu o njemu preuzelo Ministarstvo rata (zanimljivo je primijetiti da je u prošlosti u svim državama uvriježen naziv za Ministarstvo obrane bio – Ministarstvo rata).

U svakom slučaju, Igre u Parizu 1924. imale su apsolutnu javnu i političku podršku Francuske. Ministarstvo vanjskih poslova preuzelo je organizaciju priredbe i osiguralo 20 milijuna franaka za novi olimpijski stadion, Stade de Colombes, i predivan art-nouveaux bazenski kompleks.

Čak je i intelektualna i umjetnička elita dala svoju svesrdnu potporu. Za razliku od umjetničkih natjecanja na nekoliko prethodnih OI, gdje su ona bila na neki način nametnuta na silu i nikad zapravo podržana od struke, u Parizu je žiri umjetničkih natjecanja vrvio najpoznatijim svjetskim imenima.

Angažirana je Francuska akademija lijepih umjetnosti koja je okupila uistinu briljantne pojedince uključujući skladatelje Igora Stravinskog, Bélu Bartóka i Mauricea Ravela, kao i poznate pisce i osvajače Nobelovih nagrada.

Nevjerojatno je, a možda i komično, da su glazbenici svoju ulogu žirija shvatili toliko ozbiljno da su na kraju zaključili kako ne mogu dodijeliti niti jednu jedinu medalju jer nijedan prijavljeni rad nije po njihovom sudu bio dovoljno dobar.

ZVIŽDUCI ZA AMERIKANCE

Kako bi spriječili, ili barem sebe ogradili od neugodnih konflikata oko pristranog suđenja i različitih pravila koji su obilježili sve prethodne igre, MOO je uveo veliku novost. Od Pariza 1924. pravila svakog sporta na olimpijskom programu nije više utvrđivao MOO, već svaki međunarodni sportski savez za svoj sport. Oni sportovi koji nisu imali svoju međunarodnu federaciju bili su, posljedično, izbačeni sa programa - to se, na primjer, dogodilo streličarstvu. Isto tako, s programa su izbačena nekonvencionalna odnosno zastarjela natjecanja poput povlačenja užeta.

Priredba je započela gotovo jednakom ceremonijom otvaranja koja je već utvrđena na Igrama u Antwerpenu 1920. Jedini ali značajan dodatak bilo je uvođenje olimpijskog gesla – Citius, Altius, Fortius, odnosno – brže, više, jače. To geslo Coubertin je preuzeo od svojeg prijatelja, dominikanskog redovnika Henrija Didona koji ga je skovao s puno produhovljenijom idejom nego to danas shvaćamo. Naime, originalno značenje ovog gesla bilo je – brže u živosti duha, više u moralnom pogledu i jače u životu općenito. Zanimljivo je ovdje dodati da je ovom uvriježenom geslu 2021. godine dodana još jedna riječ, Communiter, što na latinskom znači – zajedno. Tako da geslo službeno danas glasi – Brže, više, jače, zajedno.

Već je od otvaranja bilo jasno da su ove Igre u Parizu donijele neke značajne promjene. Za početak, u defileu nacija pojavile su se ponovno nove zastave. Makar, kao ni na prošlim Igrama, nije bilo Njemačke ni Sovjetskog Saveza, mnogo novih postimperijalnih država imalo je svoj debi - Estonija, Litva, Irska, Poljska, Jugoslavija ..., a čak je i Kina prvi put poslala svoju delegaciju koju su, istina, činila samo dva člana. Nadalje, u skladu s rastućim značajem sporta, ove Igre bile su najposjećenije u povijesti - publika je bila velika, miješana (ne više samo viša klasa) i vrlo zainteresirana.

I konačno, prvi put u povijesti Igre je pratio doista veliki broj akreditiranih novinara koji su činili veći broj od ijedne nacionalne reprezentacije. Snimatelji iz medija bili su prisutni na gotovo svakom natjecanju, a prvi puta su se natjecanja prenosila uživo putem radija.

Sve veći globalni interes javnosti vodio je naravno do rivalstva između nacija i MOO-u je sve teže bilo inzistirati na tome da se na Olimpijskim igrama ne natječu države, već sportaši. Rivalstvo je ovaj put posebno bilo izraženo između Amerikanaca i domaćina Francuza, što je dovelo do niza neugodnih situacija na tribinama i uglavnom se svodilo na zvižduke negodovanja kada bi se američki sportaši penjali na postolje po svoje medalje.

PET ZLATA ZA „LETEĆEG FINCA“

Vatreni sukob izbio je na mačevalačkom turniru. Talijanski sabljaši očigledno su puštali borbe svojem momčadskom kolegi Oresteu Pulitiju kako bi mu olakšali put do finala. Taj potez razotkrili su francuski sudac Lajoux i mađarski sudac Kovacs. Puliti je potom oba suca verbalno napao i prijetio im nakon čega je diskvalificiran. Iduće večeri Puliti i Kovacs sreli su se u poznatom pariškom kabaretu Folies Bergère, žestoko posvađali i dogovoren je – dvoboj! Nekoliko mjeseci nakon Igara, u studenom 1924., Kovacs i Puliti našli su se kod Nagykanizse blizu hrvatsko-mađarske granice i borili se duže od sat vremena. Obojica su zadobili ozbiljne ozljede prije nego su zabrinuti promatrači zaustavili dvoboj...

Plivačka natjecanja pamte se po uvođenju staza u plivačkim disciplinama te izvedbama Amerikanca Johnnyja Weissmullera. Natječući se u plivanju i vaterpolu Weissmuller je osvojio tri zlata pobjedama na 100 i 400 m te štafeti 4 x 200 m slobodnim stilom te brončanu medalju s vaterpolskom reprezentacijom. Ne treba ni spominjati - na postolju su ga pratili zvižduci francuske publike...

Zanimljivo je da je Weissmuller na idućim OI 1928. osvojio još dva zlata, nakon čega je prekinuo sportsku karijeru i postao najpoznatiji Tarzan u povijesti Hollywooda!

Još je nekolicina nastupa koje je povijest posebno zapamtila na ovim igrama. Pobjedom u skoku u dalj, William DeHart postao je prvi Afroamerikanac koji je osvojio pojedinačno olimpijsko zlato. No bez obzira na opsesivno brojanje medalja američkih medija, ova “crna” medalja potpuno je ignorirana i zabilježena samo u “crnačkim” novinama u domovini.

Od svih natjecatelja daleko najviše pozornosti u medijima dobio je legendarni finski atletičar, “Leteći Finac”, Paavo Nurmi koji je svojoj zbirci medalja dodao još pet zlata, te zlatna urugvajska nogometna momčad.

INSPIRACIJA ZA FILM „VATRENE KOČIJE“

Nurmi je publiku zadobio svojim ozbiljnim, profesionalnim gotovo programiranim pristupom, a egzotični Urugvajci potpuno suprotno. Istina, fascinirali su svojom stilski savršenom igrom, no publika je još više voljela čitati o izlascima po pomodnim klubovima i latino-boemskim zabavama što možda najbolje opisuje citat iz pariških dnevnih novina toga vremena: “Urugvajci su čudna kombinacija civilizacije i barbarstva. Plešući tango, oni su predivni, uzvišeni, bolji od najboljeg žigola. Ali također plešu afričke kanibalske plesove koji te tjeraju da se naježiš.”

Za kraj treba spomenuti i da su Igre u Parizu 1924. bile inspiracija za vjerojatno najbolji sportski film svih vremena, Oskarom nagrađene „Vatrene kočije“ s kultnom Vangelisovom glazbom. Radnja filma je stvarna priča s Igara o rivalstvu dvaju britanska trkača - Harolda Abrahamsa, engleskog Židova koji je u svojem bavljenju trčanjem bio motiviran antisemitskim predrasudama i Erica Liddella kršćanina iz Škotske koji se natjecao za Božju slavu i doista nije nastupio u svojoj najjačoj disciplini (100 m) iz razloga sto je na rasporedu bila u nedjelju, Božji dan odmora.

Iako film ne prati sasvim vjerno stvarne događaje, u stvarnosti su doista oba natjecatelja odnijela velike pobjede i obojica osvojila zlatne medalje.

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.