U 81. godini života preminuo je hrvački brončani olimpijac po kojemu se svojedobno prepoznavao hrvački sport. Vrlo rano, s 15 godina, započeo je hrvačku karijeru u HK Radnik (kasnije Gavrilović) iz Petrinje. Već u mlađim uzrastima postizao je odlične rezultate na domaćoj i međunarodnoj sceni.

Seniorski prvak Jugoslavije grčko-rimskim stilom bio je 1967., 1969., 1970., 1971., 1973. i 1975. godine. Debi na seniorskoj međunarodnoj sceni Nenadić je imao 1965. godine na Svjetskom prvenstvu u finskom gradu Tampereu, gdje je zauzeo peto mjesto. Sljedeće godine na SP u Ohiju ponovno je peti, a na Europskom prvenstvu u Essenu osmi.

Godine 1967. osvaja prvu medalju na velikim natjecanjima - na Mediteranskim igrama u Tunisu dolazi do brončanog odličja, a iste godine je i peti na EP.

Sljedeće, 1968. godine, Milan Nenadić postiže veliki uspjeh osvajanjem drugog mjesta na EP u Vasterasu (Švedska), a na Olimpijskim igrama u Meksiku te iste godine u četvrtfinalu je izgubio od Poljaka Adama Ostrowskog i na kraju zauzeo 7. mjesto.

Godina potom bila mu je - izvanredna. Na Svjetskom prvenstvu u argentinskoj Mare del Plati osvojio je brončanu medalju, a na prvenstvu Europe u Modeni postao je europski prvak. Datum 5. lipnja 1969. godine ostat će velikim slovima upisan u povijest hrvatskog hrvanja. Tog se dana Nenadić prvi put popeo na europsko prijestolje, a da slavlje bude kompletno, pobrinuo se i Josip Čorak koji je na istom natjecanju također postao europski prvak.

Sjajan niz Nenadić je nastavio i 1970. godine. Na natjecanju održanom u Istočnom Berlinu ponovno je europski prvak u srednjoj kategoriji. U istoj kategoriji i iste godine, u kanadskom gradu Edmontonu iznova osvaja svjetsku brončanu medalju.

Godinu potom ponovno nastupa na Mediteranskim igrama u Izmiru i osvaja srebro, a na Europskom prvenstvu zauzima šesto mjesto.

I onda, 1972. godine, Nenadić je ostvario san svakog sportaša - na Olimpijskim igrama u Münchenu dohvatio je odličje. Brončano!

Na Svjetskom prvenstvu u Teheranu (1973.) postaje viceprvak. Tad se pisalo i govorilo kako je zaslužio zlato, ali da su suci upleli prste...

Godine 1974. na Svjetskom prvenstvu u poljskim Katowicama je četvrti. Otad se rjeđe pojavljivao na međunarodnoj sceni, a posljednji naslov prvaka Jugoslavije osvojio je 1975. Još je neko vrijeme bio aktivan, a onda se u drugoj polovici sedamdesetih oprostio od aktivnog hrvanja.

Po završetku karijere bio je trener, a između ostalih trenirao je i Vladu Lisjaka kada je na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. osvojio zlatnu olimpijsku medalju.

Pokopan je na groblju u Zrenjaninu.