Ono što je možda najviše obilježilo Igre u Londonu 1908. (koje su trajale od travnja do listopada!) ogromno je rivalstvo i konflikti između Velike Britanije i Amerike

Kada se 1904. birao domaćin IV. Olimpijskih igara, London uopće nije bio među kandidatima, a izabran je Rim. No dvije godine kasnije, zbog financijskih razloga nakon erupcije Vezuva, grad Rim odustao je od domaćinstva, a Međunarodni olimpijski odbor Igre je ponudio Londonu koji je prihvatio izazov.

Bile su to kronološki četvrte moderne Olimpijske igre u skladu s prihvaćenim četverogodišnjim ciklusom, no dvije godine ranije, 1906., održane su i tzv. Olimpijske međuigre u Ateni koje također moramo spomenuti. Naime, nakon velikog uspjeha prvih OI u Ateni 1896. i zapravo neuspjeha II. i III. Igara (Pariz i St. Louis) koje su se „utopile“ u svjetskim izložbama, ponovno su oživjele grčke pretenzije da Igre zadrže na svojem teritoriju.

Ideja je bila da se u sredini olimpijskog ciklusa održe dodatne Olimpijske igre koje bi se uvijek održavale u Ateni i imale isti status kao i redovne OI. Coubertin nije bio nimalo zadovoljan s tom idejom, ali pritisnut stvarnošću dviju prethodnih neuspjelih Igara, prešutno je dao suglasnost (iako je indirektno ignorirao i sabotirao koliko je mogao). Međuigre u Ateni imale su sve atribute modernih Olimpijskih igara i bile su ponovno, kao i prve OI, potpuno uspješne. Prvi put registracija sportaša išla je putem nacionalnih olimpijskih odbora, prvi put je ceremonija otvaranja organizirana kao zaseban događaj, kao i formalna ceremonija zatvaranja, a prvi put su podizane i nacionalne zastave za osvajače medalja i organizirano olimpijsko selo.

Ipak, međuigre kao takve nisu zaživjele, prvenstveno zbog problematične situacije unutar same Grčke. Jedino izdanje bilo je ovo 1906. u Ateni, a mnogi su članovi MOO-a kasnije minorizirali značaj ovih Igara opisujući ih kao proslavu desete obljetnice prvih Igara. U konačnici, naglasak je stavljen na četverogodišnji olimpijski ciklus u koji se međuigre nisu uklapale, tako da danas MOO ne priznaje ove Igre kao službene.

Unatoč tome, uspjeh Atene 1906. možda je bio ono što je Olimpijske igre održalo na životu nakon spomenutih neuspjeha 1900. i 1904., a inovacije iz Atene ponovno su korištene u Londonu, i na kraju postale olimpijska tradicija.

PRVI PUT I JEDAN ZIMSKI SPORT

Glavnina natjecateljskog programa na OI 1908. u Londonu bila je koncentrirana oko svečanosti otvaranja 13. srpnja. Zanimljivo je da su neki sportovi kao tenis, streljaštvo i polo održani ranije, dok su sportovi prikladniji za jesen ili zimu, na primjer ragbi i lacrosse, održani kasnije. Još zanimljivije je da se na programu prvi put u povijesti našao i jedan zimski sport – umjetničko klizanje, a Igre su sveukupno potrajale od travnja do listopada!

Organizatori su za lokacije iskoristili postojeća i poznata mjesta poput Wimbledona za tenis i Henley-on-Thames za veslanje, no središnja lokacija bio je novi stadion White City u zapadnom dijelu grada, u Shepherd’s Bushu. Stadion su o svom trošku izgradili organizatori Francusko-britanske izložbe, a zauzvrat su dogovorili postotak od prodaje ulaznica.

Dizajn stadiona bio je iznimno ambiciozan, no nažalost nikada nije do kraja dovršen. Bio je ogromnih dimenzija i višenamjenski, sa 100-metarskim bazenom usred staze za trčanje koju je pak okruživala biciklistička staza, a uz tribine za više od 80 000 gledatelja. Tu su održana i prva olimpijska plivačka natjecanja u bazenu.

Divovske dimenzije stadiona postale su problem, jer premda su Igre bile dobro popraćene u medijima i izazvale zanimanje javnosti, stadion je bilo gotovo nemoguće popuniti. Na samom otvaranju bilo je 30 000 ljudi, ali to nije ispunilo ni pola tribina, a idućih dana bilo je i lošije. Razlog su bile i previsoke cijene ulaznica, ali i loši vremenski uvjeti prvog tjedna natjecanja. Prevladavao je osjećaj da će sve ispasti nacionalna sramota, ali drugi tjedan ipak je bilo bolje – s drastičnim spuštanjem cijena ulaznica i sretnim poboljšanjem vremena.

Ono što je možda najviše obilježilo Igre u Londonu 1908. ogromno je rivalstvo i konflikti između Britanije i Amerike. Naime, ovo veliko međunarodno sportsko natjecanje naglasilo je sve potiskivane probleme u odnosima dviju veselila koje dijele ne samo isti jezik, već su povezane i etničkim porijeklom i bliskim povijesnim vezama.

Amerikanci su otpočetka bili opterećeni načinom na koji će se bodovati pobjede i određivati ukupan uspjeh pojedine države. Vođa američkog tima James Sullivan (Amerikanac irskog porijekla) bio je silno neprijateljski raspoložen od samog početka – već na dolasku ružno je iskritizirao smještaj u Londonu i preselio cijelu američku delegaciju u Brighton...

INCIDENTI SA ZASTAVAMA

Na samom otvaranju organizatori su napravili pogrešku sa zastavama. Tako među zastavama zemalja sudionica nije bilo ni američke ni švedske zastave, a s druge strane postavljene su japanska i kineska – dviju zemalja koje uopće nisu sudjelovale na Igrama. Osim toga, na otvaranju, prilikom defilea nacija svi su komentirali da samo zastava američke reprezentacije nije spuštena pred britanskim kraljem Eduardom. Kasnije je američki stjegonoša izjavio slavnu rečenicu: „Ova zastava ne spušta se niti pred jednim zemaljskim kraljem“.

Još prije otvaranja došlo je i do problema oko pravila u skoku s motkom i utrci na 1500 m. Američka pravila u skoku s motkom dozvoljavala su skakačima kopanje male rupe u koju se stavlja motka prilikom skoka te doskok u pijesak, dok britanska pravila nisu dopuštala nijedno od toga. Također, tajni ždrijeb za utrku na 1500 m stavio je četvoricu najboljih američkih trkača u istu skupinu u prednatjecanjima, pa se samo jedan mogao plasirati u finale.

Sve je međutim kulminiralo natjecanjem u povlačenju užeta i utrci na 400 m. U povlačenju užeta, američka momčad sastavljena od atletičara i hrvača, susrela se s britanskom momčadi koju su činili pripadnici liverpulske policije. Amerikanci su, pretpostavljajući da su to pravila, nosili lagane tenisice, dok su Britanci nosili čizme s čeličnim dijelovima na džonu (dio svoje uniforme), i naravno pregazili Amerikance koji su se odmah žalili na kršenje pravila. Britanci nisu priznavali nikakvo kršenje pravila, ali su ponudili uzvratni susret bez čizama, što su uvrijeđeni Amerikanci odbili. Američki dužnosnici su zbog ove situacije čak odbili doći na gala večeru koju je istu večer priređivao lord Desborough.

U finalnoj utrci na 400 metara susreli su se američki favorit John Carpenter i britanski pukovnik Wyndham Halswelle. Sto metara prije cilja Carpenter je vodio, a Halswelle ga je pokušao zaobići s vanjske strane. Carpenter je to sprečavao na način da je trčao skroz udesno, izlazeći posve izvan trkališta i još je potpuno blokirao Halswellea desnim laktom, zbog čega je odmah diskvalificiran. Treba napomenuti da su američka pravila dozvoljavala blokiranje suparnika na ovakav način, ali britanska pravila, kojima su se vodili organizatori Igara u Londonu, apsolutno nisu. Nakon serije bijesnih američkih žalbi odlučeno je ipak da se utrka ponovi, ovaj put unutar zadanih trkaćih linija. Carpenter je to odbio, ostali američki trkači također i u konačnici je Halswelle sam samcat bez ijednog suparnika otrčao ponovljeno finale. Posljedica svega je da su se od idućih OI u Stockholmu nadalje, sve utrke na 400 m trčale unutar zadanih linija, kao i osnivanje međunarodnog atletskog saveza koji će ubuduće definirati unificirana pravila za natjecanja.

NIJE KLJUČNO POBIJEDITI…

Halswelle je, usprkos zlatnoj medalji, nakon svega bio silno ogorčen i osjećao se iskorišteno, kao pijun u sukobu u kojem nije želio sudjelovati. Stoga se potpuno povukao iz sporta…

U svjetlu ovih događaja, na Igrama u Londonu ispisana je još jedna važna stranica olimpijske povijesti. Dana 12. srpnja pensilvanijski nadbiskup Ethelbert Talbot održao je u londonskoj katedrali St. Paul propovijed posebno posvećenu natjecateljima i sucima na Olimpijskim igrama. Ključnu poruku propovijedi Pierre de Coubertin koji je također prisustvovao obredu, sažeo je u buduće geslo Igara: „Najvažnija stvar u životu nije pobjeda, nego borba. Nije ključno pobijediti, već dobro se boriti.“ Mi smo to još više skratili u – važno je sudjelovati.

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.