Legendarni vratar Hajduka i nositelj brončane medalje s Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. godine prisjetio se tadašnje olimpijske nogometne reprezentacije

Prošlo je vremena, ali uspomene ne blijede – kazat će Ivan Pudar (62) i započeti svoju priču prisjećajući se dogodovština sjajne reprezentacije koju su Amerikanci nazvali „luda družina iz Istočne Europe”. Bilo je to vrijeme hladnog olimpijskog rata, doba kada su se bojkotirale igre sa Zapada i Istoka, ali nesvrstana Jugoslavija ništa nije propuštala. Sa sportske strane bila bi uistinu velika šteta da se dogodilo drukčije, jer iznimna klasa krasila je sportaše iz bivše države. Nogometaši nisu bili iznimka.

- Imali smo sjajnu generaciju te selekcije U-23, reprezentaciju s Borom Cvetkovićem, Deverićem, Miljušom, Ivkovićem, Baždarevićem, Gračanom, Katanecom, Milkom Đurovskim i ostalima. Bila je to skupina kvalitetnih igrača koja je istinski uživala u životu i nogometu – priča Pudar.

FINALE PRIJE FINALA

No, na tim Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. stigao je poraz u polufinalu, protiv Francuza…

- Dva su nam igrača isključili u jednoj potpuno neregularnoj atmosferi. Ali, tako je valjda trebalo biti. Francuzi su preko nas došli do zlata, s nama su igrali finale prije finala – prisjeća se.

Podsjetio nas je taj rasplet na Ćirine Vatrene 14 godina poslije. I tada su Francuzi preko Hrvatske došli do naslova svjetskog prvaka.

- Može se povući paralela. Istina, mi smo pali tek u produžetku, a na tribinama je bilo čak 97 000 gledatelja! Amerikanci su iskazali nevjerojatno zanimanje za nogometnim turnirom. Tako je naša utakmica za broncu odigrana pred 100 000 ljudi u Pasadeni. - ushićeno će Pudar.

Jugoslavija je pobijedila 2:1, a strijelac pobjedonosnog zgoditka u 89. minuti bio je Stjepan Deverić. Italiju je vodio slavni Enzo Bearzot, obranom dirigirao Franco Baresi, igrač koji je 10 godina kasnije s Italijom igrao finale svjetskog prvenstva i to baš u Americi. Jugoslavija je na Olimpijskim igrama u SAD-u redom nanizala Kamerun (2:1), Kanadu (1:0) i Irak (4:2), a onda je u četvrtfinalu došla rapsodija sa SR Njemačkom.

- Dobili smo ih 5:2, doslovno razbili. Cvetković je postigao tri pogotka, po jedan Gračan i Katanec. Odigrali smo fantastičnu utakmicu protiv Brehmea i društva koji su kasnije bili okosnica reprezentacije koja je 1990. osvojila SP u Italiji. Znali smo da smo dobri, ali tek su nas nakon Njemačke počeli doživljavati ozbiljno. Da nije bilo tih isključenja u polufinalu, uvjeren sam da bismo otišli do kraja – kategoričan je Ivan.

Reprezentaciju su vodili iskusni Ivan Toplak i trener u usponu, Ivica Osim. Toplak je znao razbuditi igrače, naglasit će Pudar.

TEHNIČKI SAVRŠEN NOGOMET

Znao je i Pudar, onako velik, širokih ruku i snažnih pesnica, stati pred suigrače i jasno im poručiti: „Nema šale, ni zezanja, to ostavljamo za navečer, a sada, na terenu moramo biti najjači”.

- Imali smo taj zajednički duh, ali imali smo i visoku kvalitetu. Kako današnje generacije vole reći - bili smo brutalno jaki – smješka se Pudar.

Tadašnja olimpijska reprezentacija igrala je tehnički savršen nogomet, brz, okomit. - Osim dvoboja s Kanadom, u svakoj utakmici smo puno zabijali, stvarali mnoštvo šansi. Znam da to zvuči pretenciozno, ali treba reći, mi smo bili kao City ili Barcelona tog doba. Reprezentacija sjajnih pojedinaca, igrača koji su kasnije napravili velike karijere, premda u A reprezentaciji većina nije ostavila dublji trag – govori reprezentativni vratar.

- Osim dvoboja s Kanadom, u svakoj utakmici smo puno zabijali, stvarali mnoštvo šansi.

Nezaboravan je bio cjelokupni posjet Americi sredinom 80-ih. Reprezentacija je prvo odigrala susrete u skupini smještena u Annapolisu pored Washingtona. A mornarička baza američke vojske glavno je obilježje malog gradića u Marylandu…

ŽIVOT KAO NA FILMU

- Imali smo osjećaj kao da smo i mi dio te mornaričke baze, jer svaki dan su pored naših terena za trening vježbali vojnici. Dok su pjevali u stroju, mi smo živjeli kao u Top Gunu. Filmski!

Posjetili su reprezentativci i Bijelu kuću u Washingtonu, a onda su se preselili u Olimpijsko selo na drugu stranu Amerike, u Los Angeles.

- Živjeli smo punim plućima. Amerikanci su napravili neku svoju rang listu “noćnih ptica”. Naša je reprezentacija bila na drugom mjestu. Ali, znali smo kada je vrijeme za uživanje, a kada treba biti ozbiljan i koncentriran. Posjetili smo i Disneyland, guštali u Coca-Coli. Danas je to detalj koji nema važnost, ali kada nam je sponzor Igara doveo kamion pun Coca Cole, to je bio doživljaj za sve nas. Nije bilo preporučljivo za sportaše, ali to je bilo tako slatko… Baš kao i brončana medalja koju smo donijeli kući.

osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA: 16. kolovoza 1961., Zemun

KLUBOVI: 1979. – 1990. Hajduk Split (87./88. posudba Spartaku iz Subotice) ; 1990. – 1991. Sporting Clube de Espinho, Portugal; 1991. – 1992. Boavista FC, Portugal, Sao Joao da Madeira, Portugal; 1993. – 1993. Eintracht Trier, Njemačka

ODLIČJA: Olimpijske igre, 1984. bronca, Los Angeles

TRENERSKA KARIJERA: Val, Omiš, Mosor, Šibenik, Uskok, Hajduk Split, Trogir, Solin, Hrvatski dragovoljac, Segesta, Zadar, Split, Kaspij

Još kao dijete stupio je u podmladak Jadrana iz Kaštel Sućurca da bi 1979. godine prešao u Hajduk. S omladinskom reprezentacijom bivše države postao je te godine prvak Europe na prvenstvu održanom u Austriji.

Za seniorsku momčad „bilih“ debitirao je već 1980., a odmah u drugom nastupu za seniore (protiv Hamburgera u Kupu europskih prvaka) svojim je bravurama zadivio nogometnu Europu.

Prošao je sve reprezentativne nogometne selekcije. Zabilježio je i jedan nastup na golu A reprezentacije - 1985. godine u Indiji, na natjecanju „Zlatni pehar Nehrua“ - kad je Jugoslavije odigrala 1-1 s Kinom.

S Hajdukom, nažalost, nije osjetio draž naslova prvaka, ali je zato sudjelovao je u osvajanju dvaju nacionalnih kupova u sezonama 1983./84. i 1986./87. Vrata Hajduka branio je i u sezoni 1985./86. kad je Hajduk nastupao u četvrtfinalu Kupa UEFA. Ukupno je za splitsku momčad odigrao 286 utakmica i postigao 4 zgoditka. Nastupio je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj.

U danima svojih najboljih obrana, 1986., doživljava prometnu nesreću koja ga punih četrnaest mjeseci odvaja od Hajdukova gola. Nakon oporavka, šest mjeseci igra za Spartak iz Subotice, pa se vraća u Hajduk gdje ostaje do 1990. godine. Potom odlazi u Portugal u Sao Joao da Madeiru, a zatim u Boavistu iz Porta, pa Trier u Njemačkoj gdje je branio samo šest mjeseci, da bi se potom 1993. definitivno oprostio od gola u svojoj 33. godini.

Sklonost ozljedama ubrzala je prerani kraj jedne nogometne karijere koja je, prema riječima stručnjaka, trebala biti mnogo veća.