Danko Cvjetićanin, osvajač mnogobrojnih odličja s Cibonom i reprezentacijom, istinski žali što nove generacije rastu u uvjerenju da je hrvatska košarka tek prosječan sport...

Izvan terena skroman i samozatajan, a na terenu ubojit i nezaustavljiv. I dok su neki u košarci vidjeli slavu i bogatstvo, on ju je igrao iz zadovoljstva i - pobjeđivao. S Cibonom se penjao na krov Europe, s reprezentacijama osvajao olimpijske, svjetske i europske medalje; imao je svoj dribling, a po šutu se mogao mjeriti s velikim Draženom.

Danko Cvjetićanin je rođeni Zagrepčanin, ali se zbog posla roditelja već sa šest godina preselio u Beograd gdje je košarkaške korake učio u Partizanu. Nakon 15 godina vratio se u rodni Zagreb, u Cibonu, i izazvao „potres“.

- Cijeli prelazak bio je dosta bolan, jer se Partizan sa svojim ljudima u Savezu borio da ostanem, a s druge strane hrvatski su me predstavnici željeli vratiti u mjesto u kojem sam se rodio. To je bio temelj zahvaljujući kojemu se tada i mogao napraviti takav prelazak. Sjećam se kako je mojem pokojnom ocu bilo jako neugodno, situacija je doista bila naelektrizirana. Kada je sve završilo, osjetio sam golemo olakšanje: došao sam u klub koji me je silno želio, u kojem sam igrao s Draženom. Nikada nisam zažalio zbog te odluke, u Ciboni sam puno napravio, ostvario svoje snove – prisjeća se Cvjetićanin.

Ako je netko kojim čudom uspio zaustaviti Dražena, trpao je – Danko. S njime su „Vukovi“ obranili naslov Kupa europskih prvaka (1986.), godinu kasnije podigli su trofej i u Kupu pobjednika kupova i dvaput bili osvajači jugoslavenskog Kupa.

- Istina, nedostajao je naslov prvaka države. Poznata je ta finalna epizoda sa Zadrom, 1986. godine. Nakon pobjede u prvoj, u drugoj smo utakmici izgubili na neobičan način; igrali smo bez Dražena, opušteno, a mogli smo tamo sve riješiti. Prebacili smo odlučujući dvoboj u Zagreb i kao da smo tako izazvali sudbinu i - ostali bez naslova prvaka!

MEKANA RUKA

S Draženom je gajio prijateljstvo, ali i natjecateljski duh.

O njihovim šuterskim „okladama“ puno se pričalo u košarkaškim krugovima. Poslije treninga ostajali su u dvorani i šutirali, jedan protiv drugoga, bili su nevjerojatno precizni, motivirali se do krajnjih granica.

- Pogađali smo 20-30 trica zaredom; stalno smo obarali vlastite rekorde u šutiranju – kaže nam.

Legendarni Mirko Novosel dao mu je jedan od najvećih komplimenata:

„Tako mekanu ruku nikad u životu nisam vidio“.

Bio je jedan od prvih dvometraša u prvenstvu bivše države koji je znao povremeno zaigrati na poziciji playa, ne samo u Ciboni nego kasnije i u Estudiantesu, iako će sam naglasiti da je bek-šuter njegova prirodna pozicija.

Rijetko se tko može pohvaliti da je izmislio svoj dribling, a to je uspjelo upravo njemu. Amerikanci su ga zamalo prisvojili i prozvali „shamgod“ (po svom košarkašu), ali se onda na noge digla regija i poručila da je to u Europi već odavno radio Dejan Bodiroga (taj se potez nazivao El Latigo). A bivši srpski reprezentativac je otkrio da je taj dribling vidio kod Cvjetićanina...

- Na jednom treningu smo imali zadaću napraviti neku svoju fintu, nešto izmisliti, što nije bilo lako. Postojala je jedna vježba slična tome driblingu, i ja sam tad uključio i taj potez, da bi ga tamo negdje 1985. i 1986. počeo koristiti i na velikoj sceni. I bilo je uspješno. Kasnije je to jako dobro primjenjivao Bodiroga, a u NBA-u Ginobili - reći će.

S jugoslavenskom i hrvatskom reprezentacijom ima jednak učinak. Kada ih zbrojimo dobijemo dva olimpijska srebra i po dvije svjetske i europske bronce. Veličanstveni uspjesi o kojima većina može sanjati, ali pitamo se - je li se koji put moglo i do zlata? Polufinalni poraz od SSSR-a na SP-u 1986. - ispuštenih devet koševa 50 sekundi prije kraja - već je „opjevan“, ali tu je i onaj poraz dvije godine kasnije, u finalu OI u Seulu, od istog suparnika.

- Sovjetski Savez pobijedili smo u skupini, na početku olimpijskog turnira, no u finalu smo jako pali i izgubili. Tu smo utakmicu jednostavno morali dobiti i osvojiti zlato...

S Hrvatskom, u Barceloni 1992. novo olimpijsko finale, igrali smo hrabro i s mnogo samopouzdanja, ali SAD je ipak bio prekvalitetan.

Uslijedile su još dvije bronce u hrvatskom dresu...

- Europsko prvenstvo 1993. u Njemačkoj bilo je za nas bolno, igrali smo nakon pogibije Dražena. Bili smo odlični, ali s Draženom bismo najvjerojatnije otišli do kraja.

Uslijedilo je SP u Kanadi 1994., danas zvuči nevjerojatno da je to treće mjesto u Hrvatskoj tad okarakterizirano kao neuspjeh! A sada bi to bilo pravo čudo nad čudima...

- Danas je potpuno druga priča, ta tradicija osvajanja medalja je izblijedjela, zaboravljena je. Nove generacije rastu u uvjerenju da je naša košarka tek prosječan sport... – tugaljivo će reći naš sugovornik.

Ipak, oko njegovog vrata zasvijetlilo je jedno najsjajnije odličje: - Imam zlato s Univerzijade u Zagrebu 1987. Bio je to jak turnir, nekoliko sjajnih reprezentacija, posebno američka, ali smo završili ispred nje – ponosno veli.

ODLIČAN POSAO U BARCELONI

Vratili smo se na Igre u Barcelonu 1992. Bila je to najjača hrvatska reprezentacija svih vremena...

- Predivan osjećaj; bila su turbulentna vremena, doba kad smo promicali toleranciju i mir širom Europe. Sjećam se kako je Cibona na Islandu izašla na teren s transparentom „Stop the war in Croatia“. A u Barceloni smo bili puni nekog posebnog naboja, bili smo složni i uvjereni da ćemo napraviti odličan posao. I napravili smo!

Pitamo ga koji su igrači na njega ostavili poseban dojam:

- Prije svih Dražen Petrović, Toni Kukoč i Dino Rađa. Oni su za mene u samom vrhu, a na tu listu najboljih uvrstio bih i pokojnog Krešimira Ćosića. I to kao igrača i kao trenera – decidiran je Cvjetićanin.

Košarka je očito bila čvrsto zapisana u njegovom DNK-u, te je sljedeću četvrtinu stoljeća proveo kao skaut na najvišoj razini – u NBA klubovima Philadelphiji 76ersima i Brooklyn Netsima. I taj je posao radio kao što je šutirao – vrhunski. Bio je skaut „stare škole“, putovao je, želio je na djelu vidjeti igrače za koje je mislio da imaju „ono nešto“.

- Istina, danas skauti i dalje idu na utakmice, ali sve manje i manje se pridaje značaj tom uživo pogledu, puno se više pridaje pažnja analitici i statistici. A to nije sve - treba upoznati i karakter i psihologiju, „background“ samog igrača, a to se na videu i po statistici ne može vidjeti.

Skroman kakav je, nije želio isticati svoje uspjehe, ali snimio je Mirzu Teletovića i Bojana Bogdanovića, a za Dirka Nowitzkog je tvrdio da će uspjeti kada je većina stručnjaka sumnjičavo vrtjela glavom. Pronašao je i Tonyja Parkera, no njegovi poslodavci iz Philadelphije tad nisu imali sluha i „namjerno“ su ga promašili na draftu.

Sa 61 godinom bliži se zasluženoj mirovini, ali i dalje namjerava ostati u košarci kroz kamp za mlade Basketball Adventure, koji je ove godine prvi put organiziran u istarskom Novigradu.

- Ponosan sam na taj kamp. Prva godina prošla je zaista dobro, 45 polaznika od 12 do 17 godina. Ove godine ćemo ponoviti s još boljim sadržajem, podići sve na višu razinu. Pokušavam poslati poruku djeci, ne samo o vrhunskoj košarci, nego i o životnim prilikama.

Želimo spojiti sport odnosno košarku, edukaciju i zabavu te djeci sve približiti na zanimljiv način.

Na pitanje čega se ipak najradije sjeća iz svoje igračke karijere, Cvjetićanin odgovara: - Budimpešte i finalne utakmice Kupa prvaka - Cibona protiv Žalgirisa!

Ali rado se sjećam i igranja u Španjolskoj odakle su mi ostala predivna sjećanja; u Estudiantesu sam stekao puno dragih prijatelja s kojima sam i dandanas u kontaktu - zaključio je Danko Cvjetićanin, po svemu sjajan sportaš i sjajan čovjek.

SVOJ STIL ŠUTA SAM „IZGRADIO“ SA ZADNJIM POKRETOM DLANA KOJI JE DOSTA AMORTIZIRAN. TAJ ZADNJI „ISPRAĆAJ“ LOPTE JE KOD DRUGIH BIO KRUT I ČVRST, A KOD MENE BAŠ MEKAN - OBJASNIO JE „TAJNU“ CVJETIĆANIN.

Osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA:

16. listopada 1963. godine, Zagreb

KLUBOVI:

Partizan (Beograd), Cibona (Zagreb), Estudiantes (Madrid), Kvarner (Rijeka), Reggiana Pallancanestro (Reggio Emilia), Branik (Maribor), Zrinjevac (Zagreb)

TROFEJI:

prvenstvo Jugoslavije (1981.),

Kup prvaka (1986.),

Kup pobjednika kupova (1987.),

Jugoslavenski kup (1986., 1988.),

prvenstvo Hrvatske (1992.)

REPREZENTACIJA:

Jugoslavija (1986.-1990.),

Hrvatska (1992.-1994.)

ODLIČJA:

dva olimpijska srebra (1988., 1992.),

dvije svjetske bronce (1986., 1996.),

dvije europske bronce (1987., 1993.),

zlato Univerzijada (1987.),

srebro Mediteranske igre (1993.)