Ključ svega je da smo mi bili amateri koji smo mogli živjeti od košarke, a mi smo živjeli - za košarku. Ona nam je bila sve!

Te dvije rečenice koje je danas izrekao, možda i najbolje dočaravaju igračku karijeru Branka Skroče (63), jednog od ponajboljih košarkaša Zadra svih vremena, koji se u hijerarhiji klupskih legendi nalazi pri vrhu piramide, u skupini igrača odmah ispod Kreše Ćosića i Pina Gjergje, dvojca čija je igračka genijalnost bila nadahnuće za tvorca parole "Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku".

Branko Skroče rođen je 17. svibnja 1955. Deset godina poslije Zadar će prvi put u povijesti osvojiti naslov državnog prvaka i zakotrljat će se legenda o najkošarkaškijem gradu na svijetu. Ako si imao predispozicije i želju za bavljenjem košarkom, Zadar je krajem šezdesetih godina 20. stoljeća bio idealno mjesto za odrastanje. Skroče je bio u skupini onih koji se kao dječak trajno zarazio košarkaškim virusom. S prijateljima je prolazio svoju "košarkašku školu".

- Odrastao sam na otoku Ižu s djedom i bakom, gdje sam u jednom društvu igrao košarku svako poslijepodne u školi koja je bila u izgradnji i u kojoj smo u jednoj učionici montirali dva koša. Tako je bilo do osmog razreda, kad me zapazio tadašnji košarkaš Zadra Goran Brajković i pitao me bih li igrao košarku u Zadru. Naravno, zašto ne, odgovorio sam. Kad sam krenuo u prvi razred srednje škole, Brajković me preporučio legendarnom zadarskom treneru za mlade igrače Uči Pulaniću, koji nam je usadio ono najvažnije - radne navike i ljubav prema tom športu. Ja nisam ništa znao o košarci, osim što su mi rekli da sam talentiran, da imam predispozicije i da je dobro što sam ljevoruk.

Skroče je organizirano počeo trenirati tek sa 14 godina, a precizna ljevica mu je kasnije donijela tri naslova najboljeg strijelca državnog prvenstva (1979/80., 1980/81. i 1983/84.). Vrijeme je pobrisalo sjećanja na mnoge detalje, ali neki su ipak ostali vječno utisnuti, poput prvog treninga u Zadru.

- Pokojna mama mi je kupila nove tenisice u nekom dućanu. Došao sam u svlačionicu, gdje je bilo nekoliko igrača koji su već bili s prvom momčadi, kao što su Tome Matulović, Mišo Ostarčević, Branko Bakija, Ćiro Perinčić... Ja sam tek počinjao, a oni su već bili poluigrači ili igrači. Ja sav ponosan dođem s novim tenisicama, a kaže mi Matulović: "Mali, te tenisice vjerojatno same igraju?"

Da nije samo "mali s novim tenisicama" Skroče je vrlo brzo pokazao. Probijao se strelovito ne preskačući pritom korake u košarkaškom razvoju. Prvu prvenstvenu utakmicu za Zadrovu seniorsku momčad odigrao je u proljeće 1973. godine.

- Tadašnji trener Trpimir Lokin me poveo u Čačak. Igrao sam desetak minuta i, čini mi se, postigao devet koševa. Onda je došlo ljeto, Krešo Ćosić se vratio iz Amerike i odlučili smo napraviti veliku stvar s njim i Pinom Gjergjom koji je tada još uvijek bio u snazi. Sljedeće dvije godine bili smo kaznena ekspedicija na prostoru bivše države...

Skroče će to razdoblje nazvati najdražim u dresu Zadra.

- Kad sam postao bitan igrač seniorske momčadi i kad smo osvojili prvi naslov, to je bila ludnica. Kod drugog, isto tako. To su nezaboravni dani, ta velika slavlja. Cijeli grad i regija su bili uz nas, nije tad bilo opozicije oko kluba kao danas. Svi su nas obožavali i poštovali. Iako sam bio najmlađi u momčadi, mislim da sam dao dosta veliki doprinos. No, bilo je lako igrati uz takva dva majstora kao što su bili Krešo i Pino. To je bio divan period i za mene pravi ulazak u košarku. Nije mogao biti bolji.

Reprezentativnu karijeru je gradio korak po korak. Ljetni kampovi na Badiji pod vodstvom Vlatka Mamića na republičkoj razini, doveli su ga do juniorske reprezentacije Jugoslavije koja je 1974. godine u francuskom Orleansu osvojila naslov prvaka Europe.

- Iz te generacije najbliži su mi bili Mihovil Nakić i Andro Knego, a bilo je tu još dobrih igrača kao što su Radovanović i Žižić, s kojima sam se kasnije susretao i u seniorskoj reprezentaciji.

Gotovo sve spomenute, osim Nakića, izbornik Aleksandar Nikolić je uvrstio na svoj popis za Svjetsko prvenstvo 1978. godine na Filipinima. Skroče nije bio iznenađen pozivom.

- Godinu dana prije toga sam bio 13. na popisu za europsko prvenstvo u Belgiji. Profesor Nikolić, koji je bio čovjek od riječi, rekao mi je da ću sljedeće godine sigurno ići na svjetsko prvenstvo u Manilu i tako je i bilo. To je najveći trener koji me ikada trenirao... Tamo smo sve pobijedili i postali svjetski prvaci, a sljedeće godine na Olimpijskim igrama u Moskvi osvojili smo zlato. Ja sam bio među mlađima i bila mi je čast što sam u društvu takvih velikana, takvih igračina i nisam uopće razmišljao o tome koliko ću igrati.

Ipak, u Manili je igrao više nego u Moskvi, pa mu je prva od tri seniorske reprezentativne medalje koje je osvojio (uz spomenuto olimpijsko i svjetsko zlato, ima i europsko srebro iz 1981.), ostala u najljepšem sjećanju.

- Sjećam se da smo imali najduže pripreme u povijesti. Počeli smo u proljeće, bili smo na turniru u Americi na kojem su igrali još Kuba i Rusija. Izgubili smo u finalu od Amerikanaca, a za njih je igrao mladi Magic Johnson za kojeg se odmah vidjelo da će biti čudo od igrača. Ja sam bio u životnoj formi. Na treninzima sam sa svakim mogao igrati što hoću i kako hoću. Bio sam zaista u vrhunskoj formi. Pero Skansi, koji je bio pomoćnik Aci Nikoliću, obuzdavao me na treninzima, govorio mi da malo "prikočim"... Moskva mi je draga zbog medalje, ali ne i po odnosu prema meni. I ne samo meni. Ranko Žeravica je imao nekakav kriterij koji nismo razumjeli mi koji smo manje igrali. Medalja je sve pokrila, tako da se nismo imali pravo žaliti...

Jugoslavija je u Moskvi postala tek treća država koja je osvojila košarkaško zlato na Olimpijskim igrama. Prije toga to je uspjelo samo reprezentacijama SAD-a i SSSR-a. Kako Amerikanaca nije bilo zbog bojkota, očekivalo se da će Sovjeti biti glavna prepreka na putu do zlata. No, do finala je stigla Italija.

- Mislili smo da ćemo imati najveći problem sa SSSR-om i Brazilom. Brazil je imao snažnu reprezentaciju s Oscarom Schmidtom i Marcelom. Italija je nekako iznenađujuće došla do finala, time je nama posao bio lakši, jer mi smo se prije toga riješili i Brazila i Sovjetskog Saveza. Samo finale nije bilo toliko dramatično.

U '70-im i '80-im godinama prošlog stoljeća košarkaška reprezentacija je pod vodstvom Ace Nikolića, Mirka Novosela i Ranka Žeravice riješila problem "moćne i nepobjedive Zbornaje komande". Za te okršaje su se posebno pripremali.

- Opet se vraćam na prof. Nikolića. Na utakmicama koje nisu bile dramatične uglavnom se igralo na improvizaciju genijalnih bekova Slavnića, Delibašića, Kićanovića... Istodobno smo znali po cijeli dan vježbati jednu akciju koju ćemo igrati u zadnjem napadu protiv Rusa, ako to bude trebalo. Po dva sata, pet na pet, jedna te ista akcija da je dovedemo do savršenstva. Pa je na kraju nikada nismo odigrali, jer nikada nije trebalo, jer smo rješavali utakmice prije zadnjeg napada.

Osim dvije sezone koje je proveo u Belgiji, Branko Skroče je cijelu igračku karijeru proveo u rodnom gradu.

- Ljudima u Zadru je tada košarka puno više značila nego što je to danas. Košarka se konzumirala za doručak, ručak i večeru. Bilo je, primjerice, jako teško doći na red do koša na igralištu iza Jazina. To je bilo krcato. Danas tamo nema nikoga...

Sve Zadrove šampionske momčadi iz tog vremena bile su sastavljene pretežno od igrača iz Zadra i okolice. Danas su takvi igrači iznimka, a ne pravilo. Popularnost drugih športova je sve veća i odvlači buduće košarkaše.

- Zadar je grad košarke, a svake godine vam se na nogomet upiše dva ili tri puta više djece. To je današnja realnost. Bio sam šest godina sportski direktor i koliko god sam mogao pokušao sam uvjeriti ljude da nam je premala dječja baza. Od dvjestotinjak djece vi ne možete imati temelj iz koje će se stvarati seniorski košarkaši. Predlagao sam da se sagradi stacionar za mlade košarkaše... Uglavnom, nećemo tako skoro imati ozbiljnog seniorskog igrača iz Zadra.

Osim domaćih uzora, Zadar je nekada imao i "pakao Jazina".

- Kad smo izlazili iz podruma, iz svlačionica, sve se treslo. Ti vidiš kako parket vibrira. Objektivno je to dvorana za dvije, dvije i pol tisuće ljudi, a znalo ih je biti i dvostruko više. Jazine su neponovljive. U šali sam znao reći da su protivničke ekipe ulazile u utakmicu s minusom od 15 do 20 koševa. Malo tko se uspio oduprijeti toj atmosferi i tom navijačkom ludilu. Tu smo bili nepobjedivi.

Preseljenje u prelijepu i funkcionalnu dvoranu Kreše Ćosića na Višnjiku donijelo je bolje uvjete za rad, ali je dio nekadašnje čari nestao, a s njima i Zadrova konkurentnost u odnosu na suparnike u hrvatskom prvenstvu i ABA ligi.

- Nova dvorana je prekrasna i u njoj bi Zadar trebao najmanje igrati Eurokup, a imamo uvjete i za Euroligu. Ali sve je, dakako, pitanje novca. Bilo je pregovora na tu temu s turskim investitorima, kojima bi to bila kap u moru. Ideja je bila najprije zaigrati u Eurokupu, a onda kroz ABA ligu naslovom prvaka izboriti Euroligu, za što dvorana pruža uvjete. Međutim, klub je sada miljama daleko od toga i bojim se da s ovakvim načinom nikada nećemo tamo doći.

Kao što ga boli stanje u Zadru, Skroču još više tište posljednji događaji i posrtaji hrvatske košarkaške reprezentacije.

- Stanje u našoj košarci je nedopustivo. Pogledajte dokle smo došli? Imamo Cedevitu koja ulaže zahvaljujući manijakalnoj ljubavi jednog čovjeka prema tom sportu. Cibona i Zadar su na koljenima. Gdje su Split i Šibenik? Ovakav sistem kojim se igra hrvatska liga nije dobar. Dvorane su prazne, nema nikoga. Vodeći ljudi bi se trebali sastati i naći model da nam ozdravi košarka. Talenta još uvijek imamo.

Kadeti su nam prvaci Europe, odbačena juniorska reprezentacija je europski doprvak. Znači, materijal je tu, ali trebamo ga znati iskoristiti...

Three great medals

Branko Skroče was born on May 17, 1955, ten years before the basketball club KK Zadar won the first title of the Yugoslav champions. As a 14-year-old boy, he began an organized training and before his 18th birthday he debuted for the Zadar’s Senior Team. With the basketball kings Krešo Ćosić and Giuseppe Gjergja, he managed to enter the first team that won in the mid-seventies - two years in a row - the National Champion titles and reached the semifinals of the European Champions Cup.
The left-handed shooter quickly won his place in the Yugoslav National Team with which he won the highest prizes: in 1978 he returned from Manila with the World Champion title, two years later in Moscow he won Olympic gold and in Prague in 1981 he became European Champion.
He was three times the Best Shooter of the State Championships. In addition to two seasons in Belgium, Skroče spent the entire active career in the Zadar jersey in which he also ended his career in 1987 as the club’s second goalkeeper of all time.