Rođeni Dubrovčanin Boris Jarak više je volio trčati nego plivati pa je, umjesto u vaterpolu, završio u - rukometu. Danas se ponosi olimpijskom broncom (Seul 1988.) i svjetskim srebrom (Island 1995.)

Dubrovnik je izrodio mnogo vrhunskih sportaša, a jedan od njih je Boris Jarak, koji je 20 godina dugu i lijepu rukometnu karijeru okrunio s olimpijskom broncom i svjetskim srebrom. Njegov sportski put počeo je 1977., sa 14 godina, u mlađim uzrastima Rukometnog kluba Dubrovnik.

- Kao i svi Dubrovčani isprobao sam vaterpolo koji je specifičan sport. Nije međutim bio za mene; više sam volio trčati nego plivati, pa sam tako igrao nogomet, a na kraju se u potpunosti okrenuo rukometu koji su iz Metkovića donijeli braća Luka i Pero Veraja – prisjeća se Jarak.

NEZGODAN ZA ČUVANJE

Igrali su Drugu jugoslavensku ligu, bili i prvaci tadašnje Hrvatske lige, a on je odskakao kvalitetom. Za njegov brzi razvoj i uspon zaslužni su bili svi pomalo - od obitelji do trenera, ali i neke druge stvari...

- Imao sam određeni talent bez kojeg je teško napraviti velike rezultate, ali isto tako bez napornog rada nije moguće doći do vrhunskih ostvarenja. Tako da je to bio spoj jednog i drugog, uz enormnu želju i nadu koja te nosi. Ako radiš kako treba, marljivo i uporno, snovi će ti se možda i ostvariti – kaže.

Mi bismo dodali i genetika. Bio je visok 190 cm što je za krilnog igrača na lijevoj strani bilo pomalo neobično, ali zato je bio vrlo nezgodan za čuvanje. I dok danas krila žele doći do što više laganih golova iz kontri, on je obožavao igru „1 na 1“. Na taj bi način vrlo često dolazio do pozicije za šut, postizao zgoditke, a zato su ga silno voljeli i treneri, gdje god bio.

- Nalazio sam se više u zraku, nisam padao na parket - objasnio je svoj stil Jarak za kojeg je brzo postalo jasno kako je prerastao dubrovačku sredinu.

Sa 16 godina već je ušao u seniorske vode, 1981. otišao na odsluženje vojnog roka, da bi zatim završio u jednom od najjačih klubova na prostorima bivše države – zagrebačkom Medveščaku.

- Bilo je i nekih drugih ponuda, čak sam već imao dogovoreno sa Splitom, ali prevagnula je želja da dođem u Medveščak. A u Zagrebu sam upisao i fakultet... – govori. Medveščak je bio pun pogodak.

Proveo je u „medvjedima“ osam godina i osvojio tri Kupa u ligi koja je bila jedna od najjačih u Europi. Prvi trofej najradije pamti: došao je 1987., a Jarak je u finalu koje je odlučeno u produžecima (26:24), nanizao čak 13 pogodaka!

- Bilo je to protiv iznimno jakog Borca iz Banje Luke. Bili smo mlada momčad u kojoj smo tek Goran Perkovac i ja bili povremeni reprezentativci. Taj trofej mi je ostao u najljepšem sjećanju iako su mi, naravno, i preostala dva Kupa (1989. i 1990.) draga – govori.

Do naslova državnog prvaka nije se moglo. Dominirala je Metaloplastika iz Šapca koja je u to vrijeme bila i dvostruki prvak Europe. Medveščak je bio tu negdje, blizu vrha, ali ne i na njemu samom.

- Bili smo nadomak, u jednom trenutku su nam pristupili Mirko Bašić, Zlatko Saračević i Irfan Smajlagić pa smo apsolutno mogli konkurirati za naslov, ali nešto je nedostajalo. Ni danas ne znam što točno...

Iz Zagreba se uputio u Njemačku, u najjaču svjetsku ligu. Klub se zvao TV Eitra.

- Odande nosim samo lijepe uspomene. Mali klub iz malog mjesta koji je uspio ući u 1. ligu. U ono vrijeme smio je igrati samo jedan stranac s ovog područja, tako da se nije bilo lako probiti, ali to je bio jasan pokazatelj da vrijedim. Proveo sam tamo četiri godine i stekao neprocjenjivo životno iskustvo – veli Jarak. Uslijedio je povratak u hrvatsku metropolu, ali u RK Badel 1862 Zagreb koji je dominirao domaćom scenom. To se nastavilo i njegovim dolaskom te je u dvije sezone osvajao dvostruke krune, da bi zatim karijeru okončao u svojim „medvjedima“.

SAN SVAKOG SPORTAŠA

I u reprezentacijama je ostavio značajan trag. Za Jugoslaviju je upisao 49 nastupa, a odlazak na Olimpijske igre u Seulu ovjekovječio je brončanim odličjem.

- San svakog sportaša je biti na OI, još kao dijete razmišljaš o tome. I dandanas kad ljudima kažeš da imaš olimpijsku medalju, nekako te svi gledaju drugačije. Zaista je posebna stvar biti dio tako velikog događaja, na istom si mjestu s mnogim velikanima iz različitih sportova... Što se tiče seulskog rukometnog turnira, sustav nije baš bio sasvim u redu. Bile su dvije skupine, prvoplasirani u njima su igrali za zlato, a drugoplasirani za broncu. Nije bilo polufinala, pa da prvi iz svake skupine igra protiv drugoplasiranih... Mi smo bili u skupini sa SSSR-om, s njima smo igrali odmah na startu turnira, mislim da je bilo 10 ili 11 ujutro. Nismo se snašli, izgubili smo i popravka više nije bilo. Završili smo drugi u grupi i onda u borbi za broncu pobijedili Mađarsku. Da je bilo polufinala igrali bismo s Korejom, prvom iz suprotne skupine, od koje smo bili puno bolji i igrali bismo finale. No, ne žalim, osvojili smo medalju... – priznaje Jarak.

Sedam godina kasnije došlo je drugo reprezentativno odličje, ali sad s Hrvatskom. Rat je još bio u Lijepoj Našoj i zato se svaka utakmica igrala s posebnim, domoljubnim zanosom. Rukometaši su na Islandu postali svjetski viceprvaci...

- Nešto posebno, najveći trenutak karijere! Želio sam medalju s Hrvatskom i ta želja mi se ispunila. Makar, u četvrtoj utakmici skupine protiv Rusa, dobio sam jak udarac, zaradio potres mozga i za mene je natjecanje bilo gotovo. Želio sam igrati u finalu, ali liječnička služba nije mi dopustila – prisjetio se Jarak.

Godinu dana kasnije, na OI u Atlanti, ta generacija bila je zlatna, ali bez njega.

- Bio sam 1996. na EP-u u Španjolskoj gdje smo bili peti, posljednje mjesto koje je vodilo na Igre, ali ispao sam iz ekipe za Atlantu, bio sam na popisu rezervi. Ne, nije mi teško palo, već sam razmišljao o drugim stvarima... – kaže.

Prije nego što se bacio u privatni biznis s kuhinjama, imao je i trenersku karijeru, vodio je juniorske reprezentacije Hrvatske i BiH, mlađe uzraste RK Zagreba, kao i seniorsku ekipu Izviđača (BiH).

Otkako je on odigrao svoje zadnje utakmice, rukomet se dosta promijenio.

PREVELIK UTJECAJ SUDACA

- I mi smo igrali brzi rukomet, ali bili smo discipliniraniji, jer danas se nerijetko puca već u petoj-šestoj sekundi napada. Zapravo, mislim da je rukomet u nekim stvarima nazadovao. Poput ove igre bez vratara 7 na 6. Osobno mi se to nikako ne sviđa. Trebalo bi radije uvesti vremensko ograničenje napada, a vidim i dalje prevelik utjecaj sudaca – promišlja Jarak.

Za Hrvatsku se može reći da je u muškoj konkurenciji rukometna sila bez obzira što je bilo i kriznih razdoblja.

- Rukomet nam je više od 30 godina u vrhu. Bilo je naravno i padova, ali nikako se ne slažem s onima koji misle da je automatski neuspjeh ako na nekom velikom natjecanju ne osvojimo medalju. Promijenili smo nekoliko generacija i praktički smo uvijek tu negdje blizu vrha. S obzirom na broj stanovnika i igrača, u biti smo izvanredno pozicionirani u svjetskom rukometu. Hrvatski rukomet je odličan, pa i danas, eto, izbacuje sjajne mlade igrače. Uostalom, to je sport koji Hrvati iznimno vole... Zagreb je lider našeg rukometa, ali volio bih da se na kartu rukometa vrate i ostali centri; Metković, Split, Đakovo, Bjelovar, Osijek… - zaključio je Boris Jarak.

osobni karton

DATUM I MJESTO ROĐENJA:

19. travnja 1963., Dubrovnik

KLUBOVI:

RKHM Dubrovnik, RK Medveščak, TV Eitra, RK Badel 1862 Zagreb

TROFEJI:

Kup Jugoslavije (1987., 1989., 1990.),

Kup Hrvatske (1995., 1996.),

prvenstvo Hrvatske (1995., 1996.)

REPREZENTACIJA:

Jugoslavija (1987.-1990.) – 49 nastupa,

Hrvatska (1995.-1996.) – 12 nastupa

ODLIČJA:

olimpijska bronca (1988.),

svjetsko srebro (1995.)