Na Igrama rat je bio sveprisutan: za mnoge su imale simboliku i osjećaj da su posvećene mladosti i vojnicima koji su izgubili svoje živote u rovovima

Olimpijske igre u Antwerpenu održane su 1920. u sjeni Prvog svjetskog rata. Rat je okončan dvije godine ranije, no velika stradanja, žrtve i duboka trauma koju je Europa proživjela bili su itekako prisutni. Naime, razdoblje prije Prvog svjetskog rata, zlatno je doba europske civilizacije (naknadno je tako i prozvano Belle Époque, odnosno lijepa epoha) – razdoblje obilježeno optimizmom, mirom, ekonomskim prosperitetom, kolonijalnom ekspanzijom, tehnološkim, znanstvenim i kulturnim inovacijama te procvatom umjetnosti.

Same moderne olimpijske igre sa svojom utopijskom filozofijom olimpizma čiji je cilj povezivanje cijelog čovječanstva putem sporta u jedno harmonično društvo bez rata, upravo su rezultat tog zlatnog razdoblja koje je bilo obilježeno nepokolebljivom vjerom Europe u vlastitu superiornost i svijetlu budućnost. Prvi svjetski rat u trenu je raspršio tu utopističku iluziju i dubinski promijenio atmosferu u društvu.

Na Igrama rat je bio sveprisutan. Za početak, veliki naglasak stavljen je na činjenicu da antičke olimpijske igre vuku svoje podrijetlo iz pogrebnih igara. Naime, u staroj Grčkoj običaj je bio da se nakon smrti istaknutog člana zajednice organiziraju sportska natjecanja u čast pokojnika na kojima pobjednici dobivaju neke osobne stvari od preminulog. Iako nisu planirane kao pogrebne igre, OI u Antwerpenu za mnoge su imale točno tu simboliku i osjećaj da su posvećene mladosti i vojnicima koji su izgubili svoje živote u rovovima.

BEZ NJEMAČKE, AUSTRIJE, RUSIJE...

Sam domaćin Igara, Antwerpen, izabran je da se iskaže počast Belgijancima zbog velikih stradanja tijekom rata. Na trijumfalnom luku koji je služio kao ceremonijalni ulaz na olimpijski stadion – mjestu gdje bi normalno očekivali neku skulpturu sportaša, npr. bacača diska - postavljena je skulptura belgijskog vojnika koji baca ručnu granatu. Ceremonija otvaranja započela je misom u katedrali na kojoj se kardinal u propovijedi referirao na rat, a i belgijski kralj na otvaranju bio je u vojnoj uniformi...

Bez obzira na temeljna načela olimpizma, na Igre nisu bile pozvane države koje su nastale od poraženih snaga – Njemačka, Austrija, Mađarska i Turska, a nije bila pozvana niti Rusija u kojoj je još uvijek trajao građanski rat, posljedica Oktobarske revolucije.

Mržnja prema svemu njemačkom išla je tako daleko da švedskoj klizačici Magdi Julin nije dozvoljen nastup uz skladbu Johanna Straussa “Na lijepom plavom Dunavu”, doslovno iz razloga jer je glazba - „prenjemačka“.

Budući da su organizatori imali tek nešto više od godinu dana za pripremu Igara i gotovo nepostojeće financije nakon četiri godine rata i okupacije, razumljivo je da su Igre u Antwerpenu bile na neki način „sklepane“, odnosno organizirane ad hoc.

Već je smještaj za 2561 natjecatelja (od kojih su samo mizernih 65 bile žene) koliko je sudjelovalo na Igrama, plus njihovi treneri, dužnosnici i ostali posjetitelji – predstavljao pravu noćnu moru za organizatore.

Završni raspored natjecanja i finalna pravila poslani su prekasno, a stadion nije uspio biti potpuno dovršen, već je provizorno pokrpan doslovno par dana prije početka. Organizatori su čak od MOO-a tražili odgodu i dozvolu da se Igre organiziraju godinu dana kasnije, 1921., no nisu je dobili.

PREMIJERA PET OLIMPIJSKIH KRUGOVA

Tako je 14. kolovoza 1920., u pratnji vojne glazbe i u društvu Pierrea de Coubertina, belgijski kralj Albert otvorio Igre VII. olimpijade u Antwerpenu. Ova ceremonija donijela je nekoliko značajnih noviteta, od kojih je najvažniji bila olimpijska zastava sa svojih pet isprepletenih krugova.

Olimpijski simbol danas predstavlja jedan od najpoznatijih logotipova na svijetu, i zapravo je nevjerojatno da ga nije osmislio neki umjetnik, dizajner ili slični stručnjak, već upravo sam osnivač modernog olimpizma – Pierre de Coubertin. Nadalje, na ovoj svečanosti otvaranja, prvi put u povijesti puštene su golubice, a i prvi put je izgovorena olimpijska zakletva.

Sudionik koji je izrekao zakletvu svakako zaslužuje nekoliko redaka, jer radi se o jednom od svestranih sportaša s iznimnom karijerom koja je u današnje vrijeme ne samo neizvediva, nego i potpuno nezamisliva. Belgijanac Victor Boin u Antwerpenu je nastupio kao mačevalac (u mačevalačkom odijelu je i prisegnuo na otvaranju) i kao član mačevalačke ekipe osvojio srebro u disciplini mač. Prije toga je na Olimpijskim igrama sudjelovao kao vaterpolist i osvojio 1908. u Londonu srebro, a 1912. u Stockholmu broncu. Na OI u Londonu osim u vaterpolu nastupio je i u plivanju na 100 m slobodno, a u Stockholmu je i mačevao i završio četvrti!

Osim navedenih sportova (mačevanje, vaterpolo, plivanje), aktivan je bio i u klizanju, zrakoplovstvu, motociklizmu i hokeju na ledu. Kao sedamnaestogodišnjak - 1903. godine - osnovao je prvi klub za hokej na ledu u Belgiji te postao njegov prvi predsjednik. Osim svega navedenog, bio je još i sportski novinar (osnovao je belgijsko udruženje sportskih novinara), kazališni kritičar, pilot za vrijeme Prvog svjetskog rata, osobni pilot belgijske kraljice Elizabete, predsjednik Belgijskog olimpijskog odbora od 1955. do 1965. i suosnivač Belgijskog paraolimpijskog odbora. Sve u svemu, dovoljno karijera za nekoliko života...

Od zanimljivosti s ovih Igara treba istaknuti da su se zimske discipline ponovno pojavile na programu, prvi put nakon Londona 1908., i to klizanje te – prvi put u povijesti – hokej na ledu. Šveđanin Oscar Swahn sa 72 godine osvojio je srebro u streljaštvu i postao najstariji medaljaš, a to je rekord koji stoji i danas.

Talijanski mačevalac Nedo Nadi ušao je u povijest kao osvajač pet zlatnih medalja na ovim Igrama i to u sva tri oružja (floret, mač i sablja); ponovno svestranost koja je u današnje vrijeme visoke specijalizacije nezamisliva, a u Antwerpenu je svoj olimpijski debi imao i slavni finski trkač Paavo Nurmi osvojivši tri zlatne i jednu srebrnu medalju.

DESETKOVANA EUROPSKA MLADOST

Bez obzira na ove individualne uspjehe, Amerikanci su osvojili najviše medalja, što je dobrim dijelom bilo posljedica rata - europska mladost bila je desetkovana nakon rata i španjolske gripe, a i oni koji su preživjeli nisu bili u najboljoj formi zbog oskudice i neimaštine koja je uslijedila. Inače, MOO je uporno branio brojanje medalja po državama, odbijajući bilo kakvu ideju da bi neka država mogla „pobijediti na Olimpijskim igrama“, ali američki mediji bili su neumorni i nezaustavljivi u objavljivanju ovih tablica i eto pobijedili - danas su tablice medalja po državama glavna značajka gotovo svakog izvještaja sa svih Igara.

Nažalost, za razliku od Stockholma (čije su Igre dobile nadimak Sunčane), OI u Antwerpenu nisu bile blagoslovljene lijepim vremenom. Osim toga, obilježene su rekordno malim brojem gledatelja. Dijelom je to bila posljedica i nikakvog oglašavanja – zbog nestašice papira tiskano je jako malo plakata.

Isto tako, ulaznice su bile preskupe za osiromašeno stanovništvo. Jedina iznimka bio je nogomet: nogometne utakmice privukle su više gledatelja nego sva druga natjecanja zajedno.

Općeniti zaključak ondašnjih medija bio je da su Igre održane u nekom buržoaskom balonu, uskom krugu imućnijih građana i da nisu bile povezane sa širim stanovništvom. Bile su uspješne u pogledu natjecatelja i rezultata, no evidentno su podbacile vezano uz zanimanje publike. Sjena Prvog svjetskog rata ipak je još bila preduga...

LITERATURA:

Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008.

Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.