Nagradu Matija Ljubek, koju Hrvatski olimpijski odbor dodjeljuje sportskim zaslužnicima i velikanima za životno djelo, za 2021. godinu dobili su: Branka Batinić (stolni tenis) i Josip Šojat (rukomet) iz Zagreba, Želimir Feitl (karate) iz Karlovca, Milivoj Bebić (vaterpolo) iz Solina i Alojz Muha (odbojka) iz Osijeka.

 

BRANKA BATINIĆ rođena je u 1958. godine u Vinkovcima. Stolni tenis je počela igrati 1966. u STK Spačva i Lokomotiva Vinkovci. Zbog stolnog tenisa s 13 godina preselila se u Zagreb te je igrala za STK Marathon i HASTK Mladost. Paralelno s igranjem stolnog tenisa, studirala je ekonomiju i magistrirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom karijere igrala je i za inozemne klubove u Njemačkoj, Italiji i Švedskoj. Osvojila je 22 naslova seniorske prvakinje bivše države, za čiju je reprezentaciju počela nastupati 1971. godine. U različitim je kategorijama osvojila i 42 naslova prvakinje Hrvatske te 16 naslova seniorske prvakinje Balkana. Na prvom PH 1992. godine postala je trostruka prvakinja - pojedinačno, te u ženskim i mješovitim parovima (s Dragutinom Šurbekom). Pod hrvatskom zastavom osvojila je i sedam naslova europske veteranske prvakinje i tri naslova svjetske prvakinje. Osim kao igračica, od 1984. do danas aktivno sudjeluje u radu Hrvatskog stolnoteniskog saveza, pomažući u radu s mlađim kategorijama, s ciljem daljnjeg razvoja stolnog tenisa u Hrvatskoj. U trofejnoj karijeri dvije su godine za izdvojiti - 1975. i 1984., kada je osvojila Međunarodno prvenstvo Jugoslavije, prozvano „prvenstvom Svijeta“. U oba navrata pobjednički je nanizala po tri Kineskinje, a takvi uspjesi donijeli su joj 4. mjesto na svjetskoj rang-ljestvici. Tih je godina osvojila još i tri medalje na EP-u, četiri na Prvenstvu Balkana, četiri na Prvenstvu Jugoslavije i naslov prvakinje Hrvatske. Ponijela je naslove najbolje sportašice Jugoslavije, Hrvatske, Zagreba i Vinkovaca.

 

JOSIP ŠOJAT rođen je 1948. godine u Senju. Rukometom se počeo baviti 1960. godine. Kao igrač nastupao je za RK Medveščak od 1967. do 1980. godine. Trenersku karijeru započeo je 1981. godine u Bregani, a nastavio u RK Rude kraj Samobora, da bi uslijedio angažman u renomiranijim klubovima - RK Medveščak (1986. i 1987.), ŽRK Lokomotiva (1991. i 1992.), RK Celje (1993. i 1994. te ponovno 2001.), ŽRK Podravka (1995. i 1996. te 2005.). Trenirao je i riječki Zamet te AFP Dobova. S Lokomotivom je 1991. godine osvojio posljednje prvenstvo bivše države, a iste godine s „lokosicama“ je ostvario trijumf i u Kupu IHF-a. S Podravkom Vegetom postao je klupski prvak Europe 1996. te je kasnije osvojio i Superkup. Žensku rukometnu reprezentaciju vodio je kao izbornik u dva navrata (1996. - 2000. i 2005. - 2008.), sudjelujući na više svjetskih i europskih prvenstva, kao i na Mediteranskim igrama, s kojih ima srebro iz 1997. i broncu iz 2005. U klupskoj trenerskoj karijeri osvojio je tri europska naslova, devet naslova državnog prvaka, osam trofeja pobjednika domaćeg Kupa, a bio je finalist još dvaju europskih natjecanja. Tri puta je proglašavan najboljim hrvatskim rukometnim trenerom, a za iznimne športske zasluge odlikovan je Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara.

 

ŽELIMIR FEITL rođen je 1949. u Karlovcu. U srednjoškolskim danima bavio se rukometom te nastupao za RK Dubovac i za juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Dolaskom na studij u Zagreb, potkraj 60-ih godina prošlog stoljeća, počeo je trenirati karate. Pet godina bio je stalni reprezentativac bivše države i osvajač (tadašnjih) republičkih te državnih i europskih medalja u karateu. Godine 1973. proglašen je najboljim športašem grada Karlovca, a dvije godine kasnije diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu. Osnivač je i predsjednik prvog karate kluba u Karlovcu, 1969. godine, i jedan od prvih trenera karatea u Hrvatskoj. Bio je izbornik i trener karate reprezentacije bivše države (1986. - 1990.) te izbornik i trener hrvatske reprezentacije (1992. - 1996.). Šesterostruki je prvak Hrvatske u golfu za seniore (+55). Predsjednik je Karlovačke športske zajednice od 2012. do 2020. i aktualni čelnik Zajednice športova Karlovačke županije (od 2015.). Član je Upravnog odbora Hrvatskog golf saveza te član skupštine HOO-a u trećem mandatu. Dobitnik je Nagrade grada Karlovca i Karlovačke županije za životno djelo u športu, a 2020. godine bio je laureat i HOO-ove Nagrade Milan Neralić za iznimne zasluge za unaprjeđenje i razvoj športa na lokalnoj razini. Kao ratni vojni invalid Domovinskog rata odlikovan je Redom hrvatskog trolista.

 

MILIVOJ BEBIĆ rođen je 1959. u Splitu. Vaterpolom se počeo baviti 1971. u splitskom POŠK-u, za koji je igrao do 1986., a karijeru je završio 1993. u Nerviju (Italija). Od 1986. do 1991. igrao je za talijanski Volturno. „Vaterpolski stroj za golove“, kako su ga zvali, bio je najbolji strijelac u povijesti hrvatskoga vaterpola. Za seniorsku reprezentaciju bivše države odigrao je 300 utakmica (1977. - 1986.) i rekorder je po broju pogodaka (620), kao i svjetski rekorder po broju pogodaka postignutih za reprezentaciju na jednoj utakmici (28). U tri navrata ponio je naslov najboljeg vaterpolista Globusa - 1982., 1984. i 1985. godine. U kratkoj, ali uspješnoj trenerskoj karijeri vodio je Volturno (1993. - 1995.) i šibenski Solaris (1995. -1996.). Kao cijenjeni vaterpolist i diplomirani ekonomist ostvario je bogatu športsko-dužnosničku karijeru: od 1996. do 2001. bio je športski direktor POŠK-a, od 1996. do 1999. i od 2001. do danas član je Upravnog odbora HVS-a, od 1998. do 2001. bio je član Poglavarstva Grada Splita, od 2001. do 2007. član Upravnog odbora HNK Hajduk, a istodobno (do 2008.) i direktor Ustanove za upravljanje sportskim objektima Grada Splita. Aktivan je i na međunarodnom planu - od 2017. član je Tehničkog vaterpolskog odbora FINA-e te od 2004. do 2016. i od 2020. do danas član je Tehničkog vaterpolskog odbora LEN-a. Iz bogate kolekcije trofeja za izdvojiti su: zlato na OI-ju u Los Angelesu 1984., srebro na OI-ju u Moskvi 1980. i srebro na EP-u u Sofiji 1985. (s reprezentacijom) te Kup pobjednika kupova 1981. i 1983. te Superkup Europe 1983. (klupski, 1983. s POŠK-om). Godine 1999. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara, 2000. je dobio i Državnu nagradu Franjo Bučar, a 2013. primljen je u Kuću slavnih plivačkih sportova u Fort Lauderdaleu (Florida/SAD).

 

ALOJZ MUHA rođen je 1949. u Đurđenovcu. Športom se počeo baviti 1958. godine, ali prije nego se cjeloživotno vezao za odbojku, igrao je i nogomet u osječkom Proleteru (1958. - 1962.). Prvih pet godina odbojkaške karijere matični klub bio mu je Elektra, a od 1963. i desetljećima nakon toga - osječki OK Željezničar. Uz aktivno igranje, ovaj vrsni tehničar, okušao se i kao igrač-trener, a nakon prestanka igranja, u svom je klubu radio kao trener i tajnik. Mušku seniorsku momčad vodio je od 1972. do 1976., a juniorsku od 1976. do 1986.godine. Bio je i trener muške juniorske reprezentacije Jugoslavije na Prvenstvu Balkana u Bukureštu 1980. Kroz cijelo razdoblje svog radnog vijeka radio je i tajničke poslove - od 1971.do 2013. bio je klupski tajnik u MOK Željezničar, a usporedno s tom dužnošću - i tajnik ŽOK Željezničar/ABC promet (1974. - 2002.). Obnašao je i dužnost profesionalnog tajnika Odbojkaškog saveza Osijeka te Odbojkaškog saveza Osječko-baranjske županije. Bio je predsjednik Natjecateljske komisije Odbojkaškog saveza Jugoslavije (1974.), kao i Udruženja klubova Prve hrvatske lige (2005. i 2006.), a bogato iskustvo stekao je i kao delegat, kontrolor te odbojkaški sudac. Dobitnik je Zlatne plakete „Grb grada Osijeka“ 2006., Nagrade Osječko-baranjske županije za životno djelo u području tjelesne kulture i športa 2007., kao i nagrade Uzor-trofej „Matija Ljubek“ 2019., a koju zajednički dodjeljuju Zajednica športskih udruga grada Osijeka, Športska zajednica Osječko-baranjske županije te dnevni list Glas Slavonije.